EX PONTO – Ivo Andrić / Proza, Pesme u prozi, Knjiga, Audio-video knjiga, Tekst
EX PONTO
Ex ponto je knjiga stihova u lirskoj prozi koju je Ivo Andrić napisao 1918. godine. Naziv ovog dela inspirisan je nazivom zbirke pesama „Epistulae ex Ponto“ latinskog pesnika Ovidija, u kojima on peva svoje patnje i utiske iz prognanstva u Pontu na obali Crnog mora, ali bez ikakvog snažnijeg poveznog motiva s poznatim rimskim pesnikom i njegovim poznatim epistulama, osim progonstva/kazne.
Ovo rano Andrićevo delo, nazvano „razgovorom s dušom“ (Niko Bartulović), je knjiga pesama u prozi, lirskih proza, ispovednomolitvenih zapisa, kratkih priča i lirskomeditativnih zapisa. Podeljena je u tri nenaslovljena poglavlja (ciklusa): prvi ima 26, drugi 25, treći 88 zapisa (fragmenta); sa završnim Epilogom, dakle, 140 zapisa. Zapisi su međusobno odvojeni naglašenim belinama i jedino je poslednji (Epilog) naslovljen.
Odlomci (citati) iz knjige:
Je li vam se ikad dogodilo da, bačeni iz kolosijeka, rečete svagdašnjici: zbogom i da se vinete, nošeni strašnim vihorom, zaprepašteni kao onaj kome se tlo izmiče?
Je li vam se dogodilo da vam uzmu sve — a šta se čovjeku ne može uzeti? — i da vam na dušu polože tešku odurnu ruku i da vam uzmu radost i vedrinu slobodna duha; i sama srčanost, koja ostaje kao posljednji očajni dar sudbine, da vam uzmu i da učine od vas nijemo prezavo ropče?
Raznoliki su i mnogi bolovi koji zadešavaju ljude na ovoj zemlji, gdje se »ljepšom dušom dublje jeca«, ali kog je jedan samo od ovih istinskih velikih bolova zadesio, brat je moj i prijatelj!
Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi.
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.
Dva dana me već ne izvode ni na onaj jedan sat šetnje, jer kiša bez prestanka sipi.
Meni se čini da mi neprestano vlaga navire u ćeliju i da mi pada po licu i rukama kao lepljiv talog. Moj pokrivač je oštar i studen, moje jelo ima ukus limene posude i moja ćelija onaj neopisiv zadah uskog prostora u kom jedan čovek diše i živi, bez promjene i zračenja.
Ali tu za mojim vjeđama – sklopim li samo oči – živi sva veličina života i sva ljepota svijeta. Sve što je ikad samo taklo oči, usne i ruke moje sve je u mojoj svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje. Raskoš i ljepota života žive neuništivo u meni.
I sad kad sam sve to izgubio puni mi dušu beskrajna blagodarnost za sve mnogostruke i divne darove što ih život daje onima koji su srećniji od mene.
Otkud mi ovo čudno osjećanje?
Ja kroza nj prolazim kao kroz tamnozeleni mir i mirisnu tišinu omorikove šume u ljetnji dan. I zaboravljam sve oko sebe.
Pred sam suton je prestao snijeg. I nastala je tišina nad šumama i bijeli vlažni mir visokog, visokog snijega. On je pokrio omorike kao mramorne kapelice i zasuo staze, smrtno bijel i neprohodan.
Kuda ćeš, Jelena?
Gluho i muklo. (Teško je gaziti kasni snijeg).
Ne vidi se nebo ni šuštalo sunce. Ugasla boja. Zamro zvuk. Neizrecivo tiho, bijelo, zaspalo. I kad se je, duboko u šumi, slomila grana pod snijegom bilo je kao da je najvećem stablu srce puklo.
Kuda ćeš, Jelena?
Snijeg ovih šuma ledi dah, stine krv, ubijeli put. Ovo je pogreb svih tragova i uspomena. Umorne su noge, ozeble pocrvenjele ručice. Snijeg je zameo ljetošnje grobove, samrtni pokrov za žive i mrtve.
Jelena, Jelena!
Koga li ljubi sada ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi – bogzna zašto – jutros mojim sjećanjem.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Jednom sam na maloruskoj ravni našao crven i krupan cvijet: njegova sočna čaška , kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svim vjetrovima.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško i razumjevao njen jezik) i naš odnos nije imao nikada određenog imena. Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam ležao na travi, s glavom u njenom krilu.
To je bila žena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapućući isprekidane riječi o vjernosti.
Koga li ljubi sada ona mlada žena?
Druga noć da ne mogu spavati.
Mlado stablo koje zarežu zacijeli i pod novom korom ostane jedva vidljiva brazgotina.
I najudaljeniji krajevi vječnog leda osjete proljeće, pa ma kratko bilo.
I najdublje špilje oćute jugovinu i veselo grgorenje vode.
Svaka rana zaraste i svaki bol umine, a ja ne mogu da zaboravim; nikad da prebolim, nego sam okružen samoćom i uvijek mučen i iskušavan. Nije mi dano ni da usnijem radost; ne mogu da osjetim vedru ljepotu života koja vani negdje živi i bije svijetlim ritmom.
Budući! Slobodna djeco; zoro noći naše, kad se budu slobodni i visoki domovi vaši ocrtavali na istom nebu, koje je gledalo patnju našu i sram i smrt, niko neće pomišljati da ti moćni temelji počivaju na našim kostima. Sreća bezbrižna i misli naprijed samo.
Što će vas sjećati otaca vaših koji su bili veći u trpljenju nego u borbi?
Vaš život biće naš zaborav.
Tek u nesvjesnoj suzi vaših žena, u zanosima mladića, maštanju djevojaka, moćnoj svirci ili riječima vaših pjesnika, bljesnuće možda na čas spomen otaca vaših čiji je život bio kratak, a bol ogroman. Tek najbolji među vama osjetiće, možda, da iz tih svagdanjih događaja bije, kao vjetar, beskrajna žalost mrtvih i nijemih života koji su živjeli i mrli za vas, Budući!
Kad se pomoli proljeće, prostruje sokovi koji vežu sve što je stvoreno, onda nas zemlja-majka privlači sebi i razgolićuje kao neposlušnu djecu. Sa svakim martovskim danom osjećam kako pada s mene stotinu umišljenijih okova i taština. Go sam i malen pod suncem koje jača.
Kao u malom jezeru oblaci, prolaze u meni događaji proljeća; bolno
razvijanje pupova, nenadkriljivo nježni pokreti ptica, geste djece u proljetno jutro, kretnje vrelih djevojaka koje se ugiblju i krše pod teretom ploda, nada i vječnih zakona u sebi i sav taj bezbroj malih kratkih događaja prvog proljeća, koji su trajniji i istinitiji nego išta što sačinjava naš život.
Ništa živ čovjek ne može izgubiti što mu jedno proljeće ne bi moglo povratiti, niti može biti čovjek trajno nesrećan, dok Bog daje da se duša liječi zaboravom i zemlja obnavlja proljećem.
Žene, ja ne znam kome ste vi bili blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko naših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
Ta mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne, vaš je glas još u bilu krvi moje.
S čega mudračeve oči mute i svetačke usne blijede?
Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo u radu da te zaboravimo – gle! – na svim našim djelima tanke vijugave linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta.
Šta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam, naizmjence, ili zadaje bol ili pretvara u gorčinu?
Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad srećnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prslo u parčad.
EPILOG
Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!
– Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
– Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
– Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
– Hoćeš da usniš, sine moj?
Ne, oče, idem, idem da živim.
Ivo Andrić
Pročitajte više:
KNJIGE – Audio i video knjige, Tekstovi, Zanimljivosti, Odlomci iz knjiga. . .
PRIČE ZA DECU – Antologija najlepših priča i dramskih tekstova za decu svih vremena
BAJKE – Najlepše bajke za decu svih vremena
BASNE – Antologija najlepših basni
MUZIKA ZA DECU – Najlepše otpevane pesme za decu
CRTANI FILMOVI – Stari, dobri crtaći / Sinhronizovani
POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti
DEČJA RIZNICA – Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu. . .
ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂