PATULJAK KUKURUZOVIĆ – Desanka Maksimović

PATULJAK KUKURUZOVIĆ – Desanka Maksimović / Bajka, Tekst, Dečja riznica

PATULJAK KUKURUZOVIĆ

Na nekoj strnjici kraj reke obrasle šibljem čuvao je dečak koze. S jedne strane su rasli kukuruzi, s druge vinograd i morao je mnogo da pazi da koze ne bi otišle u štetu. Ali ponekad bi se zaneo u igri, pa ne bi primetio kad koza dohvati lisku kukuruza ili se uputi vinogradu. Bilo je mnogo stvari koje su mamile njegovu pažnju: veliki mravlji dvorci, žabe, gušteri; osim toga je voleo da delja sviralice od vrbe i pravi u reci virove.

Tako se jednom bio zaneo gradeći putanju od mravinjaka do reke: prutom je povlačio crtu u zemlji, da se mravi ne bi mučili kad pođu na vodu i putovali dugo preko busenja. A taman je srećno prosekao taj glavni mravlji drum, kad ču iz kukuruza neko pevuši, ni glasno ni tiho, ni tanko ni debelo:

Čuvaj, dečko, kozu,
obrstiće lozu,
i biće batina
ko na svadbi vina.

Dečak se okrete i zbilja vide da je jedna koza preskočila ogradu i počela da brsti čokot loze. On je odmah vrati i zađe u kukuruze da vidi ko je pevao. Ali nikoga nije mogao da pronađe. Vetar je lako šumio u dugom sjajnom lišću kukuruza i njihao im svilenu bradu, a nikakav se ljudski glas nije ponovo čuo.

Kad je došao kući, dečak ispriča majci šta se dogodilo, a ona mu reče:– Sigurno ti se to od vetra učinilo, nemoj više o tome da misliš.

Ali dečak nije mogao da ne misli i prokrstario je sutradan opet kukuruze, zavirivao ispod vreža bundeva i duleka, što su među njima vijugale, i ništa.

Vrati se tada na njivu, odlomi vrbov prut i zanese se u deljanje sviralice. Sunce je peklo kako samo može biti i potpuna tišina je vladala svud okolo. Najednom dečak opet začu gde neko u kukuruzima pevuši, ni glasno ni tiho, ni tanko ni debelo:

Kad bi dečak znao,
ne bi onde stao:
gde je kamen sivi,
ljuta šarka živi.

Dete uplašeno skoči s kamena na kome je stajalo i odgurnu ga izdaleka motkom, a ispod kamena doista izađe guja šarka i ode u trnje kraj reke.

– Da je igla, naći ću ga, poviče dečak, i pođe opet da ga traži.

Ali je ponovo zavladala potpuna tišina. Svilene brade kukuruza su blistale na suncu, kljucala u koru kruške ptica, i ništa više.

– Mora da je neki duh u kukuruzima – reče on majci, vrativši se kući.

A ona se bojala da se dečak ne prepadne, pa iako je i sama mislila da je duh, reče:

– To je žubor vode bio, nemoj više o tome da misliš.

Dečkova je mati bila sirota udovica, seoska vezilja. I danju i noću je vezla na platnu rukave i ogrlice za seljanke, pa je tako već počela i vid da gubi. Seoske gatare su joj savetovale da previja razno lišće, ali joj to nije pomoglo. Jednog dana tako, kad su joj oči mnogo suzile, ona reče dečaku.

– Slušala sam pre od starih ljudi da u našoj okolini ima neka skrivena česma, čija je voda lekovita za oči. Dobro bi bilo da je sutra uzgred potražiš; ja ne znam da u blizini ima ikakva česma.

Dečak je sutradan uzalud obišao celu okolinu i tek pred podne došao na strnjiku kraj reke. Sedajući pod krušku, sav zadihan, reče:

– Gde li će biti ta lekovita česma da mi je znati!

Kako on to izusti, a onaj isti glas iz kukuruza stade pevušiti, ni tiho ni glasno, ni tanko ni debelo:

U pećini gore,
eno takve česme,
samo niko ne sme
za nju, dete, znati,
osim tvoja mati.

Ode dečak do pećine u steni, u koju ranije nije nikad ulazio, koju su čak i stari ljudi zaobilazili, jer je vrlo mračna i duboka bila, i nađe u samom njenom dnu česmu, tanku, jedva čujnu. Odjuri tada radostan majci i javi joj. I kako se zbilja tamo umila, oči su joj postale bistrije. Zato reče sinu, želeći da nahrani nepoznatog stvora u kukuruzima:

– Razmotri, sine, sutra opet po njivi, možda ćeš pronaći gde se skriva naš dobrotvor, pa ga pozovi u goste.

Dečko ovog puta pođe bez koza, da bi na miru mogao tražiti nepoznatog pevača iz kukuruza. Ali kako stiže na njivu, kiša udari, te morade da se skloni pod krušku. Pljusak je bio snažan i voda lila niz liske kukuruza kao niz oluke. I kroz radosni šum letnje kiše dečak začu opet gde pevuši poznati prijatni glas:

Oj, hoj, hoj,
sad kukuruz moj
raste na toj vodi;
dobro će da rodi.

I tako nekoliko puta: poćuti malo, pa opet nastavi svoju pesmu, videlo se da je pevač bio veseo. Tad se učini dečaku, dok je motrio pažljivo odakle glas dolazi, da brada na jednom kukuruzu često poskakuje i da je mnogo bolja od ostalih. Pritrči on tamo te zaviri. Kad ono čudo neviđeno: u onom zelenom fišeku od lišća, gde obično stoji klip kukuruza, stoji čovečić i igra u mestu.
Oči mu sitne kao u vrapca, ruke i noge majušne, samo brada velika koliko ceo on.

– Ko si ti? – upita ga dečak začuđeno.

– Ja sam patuljak Kukuruzović – odgovori mali čovek, ne prestajući da igra. U kojim se kukuruzima ja nastanim, rastu kao iz vode. Zato su i ovi tako dobri. A tebe sam zavoleo, jer znam da si dobro dete. Čuvaću te uvek, dok ovde budeš koze napasao.

– Majka mi je kazala da te pozovem k nama u goste. Hoće da te počasti što si mene spasao zmije, a njoj pomogao da izleči oči – reče opet dečak.

Ali patuljak Kukuruzović odgovori:

– Ja ne mogu nigde odavde: kad bih izašao, brada bi mi smesta sva otpala. A imam svega što mi treba: kišom se pojim, a vazduhom hranim.

I rekavši to, opet nastavi svoju igru i pesmu, a dečak radosno otrča po pljusku kući da sve ispriča majci.

Desanka Maksimović

Pročitajte više:

Desanka Maksimović – BAJKE

Desanka Maksimović – BAJKE, PESME I PRIČE ZA DECU

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu – Tekstovi pesama, Recitacije, Knjige, Otpevane pesme, Video…

Najlepše bajke i priče za decu – Dečja riznica

BASNE – Antologija najlepših basni

POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂