HRABRI KROJAČ – Braća Grim / Bajke, Tekst
HRABRI KROJAČ
Jednog letnjeg jutra sedeo je neki mali krojač na svojoj tezgi kraj prozora. Bio je dobre volje i revnosno šio. Utom ulicom naiđe nekakva seljanka vičući: — Evo slatkog pekmeza! Evo slatkog pek- meza!
Ove reči ugodno odjeknuše u ušima maloga krojača, on pomoli glavicu kroz prozor i viknu: — Popnite se ovamo, draga ženo, ovde ćete prodati vašu robu.
Seljanka se pope tri sprata do krojača i morade mu otvoriti sve ćupove redom. On ih je razgledao, odmeravao, mirisao, pa je naposletku rekao: — Pekmez mi izgleda dobar, izmerite mi, draga ženo, osamdeset grama, ne mari ništa ako bude i sto.
Žena koja se ponadala dobrom pazaru, izmeri mu koliko je tražio, pa se udalji ljutito gunđajući.
— E, pa neka mi je na zdravlje ovaj pekmez, — reče krojač, — i dabogda mi dao snagu i jačinu, — pa uze hleb iz ormana, odseče pozamašnu krišku i namaza je pekmezom. — Ovo neće biti gorak zalogaj, — reče, — ali pre no što zagrizem, hoću da završim ovaj prsluk.
On stavi hleb kraj sebe i nastavi da šije, praveći od veselja sve krupnije bodove.
Od pekmeza se širio prijatan miris, koji primami sa zida mnogobrojne muve, te se u rojevima spustiše na pekmez. — Hej, ko je vas zvao! — povika krojač i otera nezvane goste. Ali muve, koje nisu razumevale šta on govori, nisu htele da odu, već su se navraćale u sve većem roju. Tada krojaču, što no se kaže, prekipe. On dohvati parče sukna sa gomile i povika:
— Čekajte, sad ću ja vas udesiti, — pa raspali nemilosrdno po muvama.
Kad je digao krpu i stao da broji muve, ležalo je pred njim ništa manje no sedam mrtvih muva opruženih nogu.
— Baš si delija! — reče on i sam se zadivi svojoj hrabrosti.
— To treba da sazna ceo grad.
— I brže bolje skroji sebi pojas, saši ga i izveze na njemu krupnim slovima: „Jednim udarcem sedam“.
— Ta šta grad! — nastavi on, — neka sazna ceo svet, — i srce mu od radosti poskoči kao jagnjeći repić.
Krojač opaše pojas i reši da pođe u svet, smatrajući da je radionica i odviše tesna za njegovu hrabrost. Pre nego što je krenuo, pretražio je celu kuću ne bi li našao što da ponese, ali ne nađe ništa do komad starog sukna, koji turi u džep. Pred gradskom kapijom primeti pticu koja se zaplela u žbunje, pa i nju, pored sira, strpa u džep. Zatim srčano uze put pod noge, pa kako je bio lak i okretan, nije osećao umor.
Put ga je naneo na jedno brdo, i kad se popeo na najviši vrh, spazio je ogromnog diva gde sedi i spokojno gleda oko sebe. Krojač mu junački priđe i oslovi ga:
— Zdravo, druže, šta radiš, sediš i razgledaš ceo svet? I ja sam u njega krenuo da se ogledam. Jesi li voljan da pođeš sa mnom?
Div pogleda prezrivo krojača i reče: — Goljo jedna, bedna ništarijo!
— Zar tako! — odvrati krojač, raskopča kaput i pokaza divu pojas. — Evo tu možeš da pročitaš kakav sam ja čovek.
Div pročita: „Jednim udarcem sedam“, — pa pomisli da je reč o ljudima koje je krojač pobio i oseti izvesno poštovanje prema tom kepecu. Ali najpre je hteo da mu okuša snagu, pa uze u ruku kamen i stisnu ga tako da je iz njega iscedio vodu.
— Ded, učini i ti to isto, ako imaš toliko snage, — reče div.
— Zar samo to? — odgovori krojač. — To je igračka za takve kao što sam ja, — pa se maši u džep, izvadi meki sir i stište ga tako da je potekla surutka.
— A šta veliš na ovo? — upita on.
Div nije znao šta da kaže i nije mogao verovati da je ovaj čovečuljak za to sposoban. Tada dohvati kamen i baci ga tako visoko da se jedva mogao očima sagledati.
— Deder, paticvrče, uradi i ti kao ja!
— Sjajno bačeno, — reče krojač, — ali kamen je ipak ponovo morao da padne na zemlju, a ja ću ti ga baciti tako da se uopšte više ne vrati, — pa posegne rukom u džep, izvadi pticu i baci je u vazduh. Ptica, radosna što je ponovo stekla slobodu, vinu se u visine, odlete i više se ne vrati.
— Kako ti se sviđa ova majstorija, druže? — upita krojač.
— U bacanju si zaista majstor, — reče div, — ali da vidimo jesi li u stanju da poneseš neki pošteni teret. — On povede krojača do golemog hrasta koji je ležao oboren na zemlji, pa reče: — Ako imaš snage, pomozi mi da ovo stablo iznesem iz šume.
— Rado, — odgovori mali čovek. — Uzmi ti samo deblo na rame, a ja ću podići i nositi grane sa grančicama, jer to je najteže.
Div natovari deblo na rame, a krojač sede na jednu granu, tako da je div, koji se nije mogao okrenuti, morao da nosi čitavo drvo i povrh toga krojača. Ovaj je tamo pozadi bio veseo i raspoložen i zviždukao pesmicu: — Izjahala tri krojača na kapiju grada, — kao da je poneti stablo dečja igra..
Pošto je išao neko vreme noseći teško breme, div više nije mogao dalje i povika: — Slušaj, moram da spustim stablo. — Krojač hitro skoči sa drveta, uhvati ga obema rukama kao da ga je nosio i reče divu: — Takva grdosija, a ne može da ponese ni ovo drvo!
Oni nastaviše put zajedno, i prolazeći pokraj jedne trešnje div dohvati krošnju drveta, tamo gde je voće bilo najzrelije, pruži krojaču i ponudi ga da jede. No krojač je bio i odviše slab da bi
mogao pridržati drvo, i kad ga je div pustio, drvo se naglo ispravi i krojač polete u vis. A kad se opet nepovređen našao na zemlji reče mu div: — Što to bi? Zar nemaš ni toliko snage da pridržiš tu slabu šibljiku?
— Imam ja snage na pretek, — odgovori krojač. — Misliš li ti da to uopšte pretstavlja nešto za čoveka koji je jednim udarcem oborio njih sedam. Ja sam preskočio preko drveta jer lovci tamo dole pucaju po grmlju. Dela, skoči i ti ako možeš.
Div pokuša ali ne mogade da preskoči drvo, nego se zaplete u granje, tako da je krojač i tu odneo pobedu.
Div reče: — Ako si takav junak, pođi sa mnom u našu pećinu i prenoći kod nas.
Krojač je bio spreman da pođe s njim. Kad stigoše u pećinu, zatekoše druge divove gde sede kraj vatre. Svaki je držao u rukama celu pečenu ovcu i mljackao. Krojač se obazre oko sebe i pomisli: „Ovde je ipak mnogo prostranije nego u mojoj radionici“. Div mu pokaza krevet i reče mu da legne i da se ispava. No pošto je za malog krojača bio prevelik, on ne leže u krevet nego se zavuče u jedno ćoše.
U ponoć, misleći da krojač spava dubokim snom, div ustade, uze veliku gvozdenu šipku pa raspali njome posred kreveta i probije ga, čvrsto uveren da je sad došao kraj tom bednom skakavcu.
U ranu zoru divovi pođoše u šumu zaboravivši potpuno na krojača; kad eto ti i njega gde ide k njima čilo i veselo! Divovi se grdno prepadoše i strahujući da će ih sve pobiti, razbegoše se kud koji.
Krojač krenu dalje, idući vazda za svojim šiljatim nosem. Pošto je dugo tumarao, stiže u dvorište neke kraljevske palate, a kako je bio posustao, leže na travu i zaspa. Dok je tu ležao dođoše ljudi, osmotriše ga sa svih strana i pročitaše na pojasu: „Jednim udarcem sedam.“
— Šta će ovaj veliki ratnik ovde usred mira? — rekoše oni. — To mora biti neki moćni gospodin.
Odoše i javiše to kralju, govoreći da ovaj čovek, u slučaju rata, može biti važan i koristan, pa nipošto ne bi trebalo dopustiti da ode.
Kralju se svide savet i on pošalje jednog dvoranina krojaču da mu, kad se probudi, ponudi službu u njihovoj vojsci.
Izaslanik stade kraj krojača, čekajući da se promeškolji i otvori oči, pa mu zatim učini ponudu. — Upravo sam toga radi i došao ovamo, — odgovori on. — Spreman sam da stupim u kraljevu službu. — Dočekaše ga s počastima i dodeliše mu poseban stan.
Ali vojnici su bili kivni na njega i želeli su da ga se otarase. — Šta će biti, — govorili su među sobom, — ako s njim zametnemo kavgu i on raspali po nama? Pokosiće svakim udarcem sedmoricu. Toj sili mi ne možemo odoleti.
I tako se dogovore te svi zajedno pođu kralju i zamole ga da ih otpusti. — Ne možemo ostati pored čoveka koji jednim udarcem obara sedmoricu, — rekoše oni.
Kralj se ražalosti što će zbog jednog čoveka izgubiti sve svoje verne sluge, pa zažali što ga je ikad ugledao, i požele da ga se što pre kurtališe. Ali se nije usudio da ga otpusti, bojeći se da će ga krojač ubiti i upropastiti čitav njegov narod pa se dočepati kraljevskog prestola. Obrtao je i ovako i onako i konačno nešto izmislio.
On pošalje krojaču glasnika sa porukom da mu, pošto je tako veliki ratnik, želi nešto da predloži. U jednoj šumi njegove kraljevine prebivaju dva diva koji grdnu štetu čine, pale i pustoše zemlju, i narod ubijaju. Niko ne sme da im se približi, jer je svakome svoja glava mila. Ako pobedi i ubije ove divove, daće mu svoju jedinicu kćer za ženu i pola kraljevstva u miraz. Stotinu konjanika poći će s njim da mu se nađu pri ruci.
„To je baš za deliju tvoga kova, — pomisli krojač. — Lepa kraljevska kći i pola kraljevine ne nude se čoveku svakog dana“.
— O, da, — otporuči on, — divove ću već ukrotiti a stotinu konjanika mi za to ne treba: ko semoricu obara jednim udarcem, nema zašta da se boji dvojice.
Krojač je krenuo u pratnji sto konjanika. A kad je došao do ruba šume rekao je svojim pratiocima: — Nemojte dalje ići, ja ću se već sam obračunati s divovima.
On pohita u šumu osvrćući se desno-levo. Malo posle ugleda divove: opružili se ispod jednog drveta i spavaju, a hrču toliko da se grane na drvetu povijaju. Krojač, ne bude len, napuni oba džepa kamenicama pa se popne na drvo. Kad stiže do sredine, uspuza se na jednu granu iznad samih divova i stade da baca kamenje jednom od njih na grudi.
Div dugo nije ništa osećao, ali se najzad probudi, pa munu svog druga i upita: — Što me udaraš?
— Ti sanjaš, — odgovori drugi div, — ja te ne udaram.
— I opet legoše da spavaju.
Tada krojač baci kamen na drugoga diva.
— Šta je, što me gađaš? — povika drugi div.
— Ne gađam te, — odgovori prvi div gunđajući.
Tako su se svađali neko vreme, ali kako su bili umorni, odustadoše od dalje svađe i oči im se opet sklopiše.
Krojač nastavi započetu rabotu. On izabra najveći kamen i baci ga svom snagom prvom divu na grudi.
— E, to je već prevršilo meru! — razbesne se ovaj, skoči kao besomučan i tresnu druga o drvo, da se zatreslo. Drug mu vrati milo za drago, i toliko se razjariše da stadoše da čupaju drveće i njime da se mlate, dok obojica u isti mah ne padoše mrtvi.
Tada krojač skoči sa svog drveta. — Sva sreća te nisu iščupali drvo na kome sam sedeo, — uskliknu on, — inače bih morao kao veverica da skočim na drugo drvo. Ali mi smo ti okretni ljudi! — Za- tim izvuče mač i zadade obojici nekoliko snažnih udaraca u grudi, pa ode konjanicima i reče: — Svršio sam posao, udesio sam ih obojicu. Ali bilo je povuci potegni. U nevolji su čupali drveće i njime se branili. No sve to ne pomaže kad se tu nađe neko kao ja, koji jednim udarcem obara njih sedam.
— Zar niste ranjeni? — upitaše konjanici.
— Sve je dobro prošlo, — odgovori im krojač, — ne fali mi ni dlaka s glave.
Konjanici mu ne poverovaše već odjahaše u šumu. Tu nađoše divove ogrezle u krvi, a naokolo je ležalo iščupano drveće.
Krojač zatraži od kralja obećanu nagradu, ali se kralj već pokajao što mu je obećao, i ponovo je smišljao kako da ga skine s vrata.
— Pre no što dobiješ moju kćer i pola kraljevstva, — reče mu, — moraš da učiniš još jedan podvig. Po šumi vršlja jednorog koji čini veliku štetu. Najpre njega da uhvatiš.
— Jednog jednoroga svakako se manje plašim nego dvojice divova. Sedmoricu jednim udarcem — to je moje geslo.
On uze konopac i sekiru pa pođe u šumu, a svojoj pratnji reče da ga ispred šume pričeka. Nije morao dugo da luta, jednorog se uskoro pojavi i ustremi se pravo na njega, kao da hoće odmah da ga nabode na rog.
— Lakše, lakše, — reče krojač, — ne može to tako brzo, — pa pričeka da se zver sasvim približi, a onda hitro skoči iza drveta. Jednorog svom snagom nalete na drvo, a rog mu se zabode tako du- boko u stablo da više nije bio kadar da ga izvuče, tako je bio uhvaćen.
— E, ptiću, sad si moj! — reče krojač, iziđe iza drveta pa stavi jednorogu najpre uže oko vrata a zatim izbi sekirom rog iz drveta, i kad je sve to svršio, povede zver kralju.
Kralj mu ipak još ne htede dati obećanu nagradu, već stavi i treći zahtev: neka krojač pre svadbe još uhvati vepra koji u šumi čini lom i pokor; lovci će mu pomoći.
— Što da ne, — reče krojač, — to je igračka. — Ali ni ovaj put ne povede lovce u šumu, i oni to jedva dočekaše, jer ih je vepar već više puta tako presreo da nisu baš bili orni da ga gone.
Kad ugleda krojača, vepar se sav zapenuši i iskeženih zuba ustremi na njega da ga satre. Ali naš brzonogi junak uskoči u jednu crkvicu koja je bila u blizini, i jednim skokom opet iskoči kroz prozor. Vepar je jurnuo za njim, no on spolja dotrča do vrata i zalupi ih. Tako je besna zver bila zarobljena, jer je bila isuviše teška i nezgrapna da iskoči kroz prozor.
Krojač dozva lovce da svojim očima vide zarobljenu zver, a naš se junak uputi kralju, koji je sada, hteo ne hteo, morao da održi obećanje i da mu svoju kćer i polovinu kraljevine. I tako se proslavi venčanje, sa mnogo sjaja a malo veselja, i od krojača postade kralj.
Posle nekog vremena čuje mlada kraljica noću kako njen muž u snu govori:
— Momče, sašij mi prsluk i zakrpi pantalone, inače ću te aršinom po glavi!
Tad se ona doseti odakle je i kakvog je roda mladi gospodin, pa se sutradan izjutra požali ocu i zamoli ga da je oslobodi muža koji nije ništa drugo do krojač. Kralj stade da je teši i reče joj:
— Ostavi noćas svoju spavaću sobu otvorenu, moje će sluge stajati napolju, a kad on zaspi, ušunjaće se, vezaće ga i odneti na lađu koja će ga odvesti u daleki svet.
Ona na to pristade. Ali kraljev oružnik je sve čuo, i pošto je bio odan mladom gospodaru, javi mu sve kako je bilo.
— To ću ja već urediti — reče krojač.
Uveče je kao i obično legao sa ženom u postelju. Kad joj se učinilo da je zaspao, ona ustade, otvori vrata i opet legne. A krojač se samo pravio kao da spava pa poče glasno da doziva:
— Momče, sašij mi prsluk i zakrpi pantalone, inače ću te aršinom po glavi! Njih sam sedam ubio jednim udarcem, dotukao dva diva, doveo jednoroga i uhvatio vepra, pa da se bojim onih što stoje napolju pred odajom!
Kad su oni napolju čuli šta govori krojač, spopade ih grdan strah pa nagoše da beže kao da ih progoni čitava vojska, i niko se više ne usudi da digne ruku na njega.
Tako je krojač bio i ostao kralj do svoga veka.
Braća Grim
Pročitajte više:
BAJKE I PRIČE – Najlepše bajke i priče za decu svih vremena
BASNE / Ezop, Dositej Obradović, Branko Ćopić, Narodne basne…
POEZIJA – POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti
DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…
ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂