Oznaka: Aleksa Šantić

PRETPRAZNIČKO VEČE – Aleksa Šantić / Video, Recitacija, Tekst pesme

PRETPRAZNIČKO VEČE

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne plamen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. – „Petar!“
– Usklikne otac – „On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo –
Otvorite mu!“… – I mi svi, kô vjetar,
Trči i vratâ prijevor izvuci.

I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.
Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,

A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.
Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.

Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.
I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;

Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.
Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana…

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove…

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba… moje srce tavno…
I bez vas više ja sreće ne steko’…

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al’ gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam… U nijemoj sjeni
Nikoga nema… Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni…

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola –
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge –
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il’ bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake ptice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!… Sve u blijesku stoje!…
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril’ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,
Kô da bi htjela zbrisati sjen tuge…

I slušaj! Redom zapjevaše one!…
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:
„Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju –
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije’!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna“…

I akord zvoni… Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zâri…
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem…

1910.

Aleksa Šantić

CITATI

„Ja nikada nisam bez suze u grlu pročitao, i čini mi se da nikad drukčije neću moći pročitati nego tako, kroz tužni i srećni prelom suze očinje, Šantićevo „Pretprazničko veče“.“ – Skender Kulenović

„Nijedan pisac nije toliko ličio na svoje književno delo koliko Aleksa Šantić. Ovaj pesnik je bio najveće dete u našoj književnosti. On je sva svoja svedočenja crpio iz svog čistog detinjeg srca.“ – Jovan Dučić

„Divlje snage i pitome dobrote, Aleksa Šantić je posve zdrav i iskren. Uz to tako jednostavan, nesložen i tako primitivno jasan, da je nama, djeci druge, daleko složenije generacije, poraženoj od tolikoga zdravlja, radi toga pomalo nejasan iako vrlo simpatičan. Osnovni utisak njegovoh djela jest osećanje nečega toploga, nečega što hoće da živi u punoći, da se kreće u slobodi, da se bori.“ – Tin Ujević

Pročitajte više:

Aleksa Šantić – ANTOLOGIJA POEZIJE / Najlepše pesme Alekse Šantića

POEZIJA – POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu / Najlepše pesme za decu / Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

Najlepše bajke i priče za decu / Dečja riznica

BASNE / Ezop, Dositej Obradović, Branko Ćopić, Narodne basne…

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂