PEPELJUGA – Braća Grim / BAJKE

PEPELJUGA – Braća Grim / Bajke, Tekst

PEPELJUGA

Jednom bogatom čoveku razbole se žena, i kada oseti da joj se bliži kraj, dozove svoju jedinicu kćer pa joj reče: — Drago dete, ostani smerna i dobra pa će i tebi biti dobro. — Onda zaklopi oči i izdahnu.

Devojka je svakog dana izlazila na majčin grob, plakala i ostala smerna i dobra. Kad je došla zima, sneg je belim pokrivačem zastro grob, a kad ga je prolećno sunce opet rastopilo, čovek je uzeo drugu ženu.

Žena je u kuću dovela dve kćeri. Obe su imale lepo belo lice, ali gadno crno srce.

Sada nastadoše teški dani za sirotu pastorku. — Zar da ta glupača sedi s nama u sobi! — rekoše one. — Ko hoće da jede, mora da zaradi svoj hleb. Vuci se napolje, sudopero!

One joj oduzeše njene lepe haljine i dadoše joj neki stari sivi haljetak i drvene klompe. — Gle gorde knjeginje, kako se udesila, — rugale su joj se i oterale je u kuhinju.

Tu je morala od jutra do mraka da radi teške poslove, da ustaje pre zore, nosi vodu, loži vatru, kuva i pere. Osim toga su joj sestre pakostile na sve moguće načine, ismevale je i sipale joj grašak i sočivo u pepeo, te je morala da sedi i da ga trebi. A uveče, kad je bila malaksala od posla, nije smela da legne u postelju, već pored ognjišta u pepeo. I pošto je zbog toga uvek izgledala prašljiva i prljava, prozvale su je Pepeljuga.

Jednom kada se otac spremao na sajam, upitao je pastorke šta da im donese.

— Lepih haljina, — reče jedna.

— Bisera i dragog kamenja, — reče druga.

— A ti, Pepeljugo, — upita on, — šta hoćeš ti?

— Oče, otkini mi prvu grančicu koja vam na povratku okrzne šešir!

On nakupova za obe polusestre lepih haljina, bisera i dragog kamenja, a pri povratku, kad je jahao kroz zeleni šumarak, okrznu ga leskova grančica i smače mu šešir. On otkinu grančicu i ponese je sa sobom. Kad je stigao kući, poklonio je pastorkama šta su tražile, a Pepeljugi dao leskovu grančicu.

Pepeljuga mu se zahvali na daru i ode na majčin grob. Tamo je posadila grančicu i tako gorko plakala da su suze kapale i zalivale grančicu, koja je izrasla u lepo drvce. Pepeljuga je svakog dana tri puta odlazila onamo i gorko plakala, i uvek je na drvce sletala bela ptičica, i čim bi ona izrekla neku želju ptičica bi joj dobacila ono što je poželela.

Desilo se da je kralj priređivao svečanost koja je trebalo da traje tri dana i na koju su bile pozvane sve lepe devojke iz zemlje da bi kraljević mogao da izabere sebi nevestu. Kad su čule da će i one ići u dvor, obe polusestre se vrlo obradovaše, pozvaše Pepeljugu i rekoše joj: — Očešljaj nas, očetkaj nam cipele i pričvrsti kopče, idemo na svečanost u kraljev dvor.

Pepeljuga je poslušala, ali je plakala, jer je ona želela da ide na igranku i molila je maćehu da je pusti.

— Zar ti, Pepeljugo, tako prašljiva i prljava hoćeš da ideš na svečanost? Nemaš ni haljina ni cipela, a htela bi da igraš!

Ali pošto je ona i dalje molila, maćeha najzad reče: — Sasula sam ti činiju sočiva u pepeo, ako ga za dva sata opet pokupiš, možeš i ti poći.

Devojka iziđe na stražnja vrata u vrt i viknu: — Pitomi golubići, grlice, sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi da trebim: Zrno u zdelicu, kukolj u gušicu.

Tada kroz kuhinjski prozor dođoše dva bela golubića, a zatim grlice, i najzad doleteše i dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubići klimnuše glavicama i stadoše da kljucaju. Tada i ostale ptičice otpočeše kljuc, kljuc, kljuc i odvojiše sva dobra zrna u zdelu. Nije prošlo ni sat, a one su već bile gotove i odletele su.

Devojka odnese zdelu maćehi, radujući se što će sada moći da pođe s njima na svečanost.

Ali maćeha reče: — Ne, Pepeljugo, ti nemaš haljina i ne umeš da igraš, pa će ti se samo smejati.

A pošto je Pepeljuga plakala, ona reče: — Ako možeš za jedan sat da mi probereš dve zdele sočiva, možeš da pođeš s nama. — A u sebi je mislila: — To ona neće nikada biti u stanju.

Kad je maćeha sasula dve zdele sočiva u pepeo, devojka iziđe na stražnja vrata u vrt i viknu: — Pitomi golubići, gr-lice, sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi da trebim: Zrno u zdelicu, kukolj u gušicu.

Tada kroz kuhinjski prozor dođoše dva bela golubića, a zatim grlice, i najzad doleteše i dolepršaše sve ptice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubići klimnuše glavicama i stadoše da kljucaju. Tada i ostali počeše kljuc, kljuc, kljuc, kljuc, i odvojiše sva dobra zrna u zdelu. I pre no što je prošlo pola sata, već su bile gotove i odletele su.

Devojka odnese zdelu maćehi, radujući se što će sada smeti da pođe s njima na svečanost. Ali maćeha reče: — Ništa ti ne pomaže, ti nemaš haljina i ne umeš da igraš. Morali bismo da te se stidimo. — Pa joj okrenu leđa i ode sa svojim dvema gordim ćerkama.

Pošto više nikoga nije bilo kod kuće, Pepeljuga ode na majčin grob pod lesku i viknu: „Drvce milo, zalelujaj grane, da na mene srebro, zlato pane.“

A ptičica joj dobaci haljinu svu istkanu od zlata i srebra i papučice izvezene svilom i srmom. Ona se žurno obuče i ode na svečanost. Maćeha i sestre nisu je poznale nego su mislile da je to svakako neka strana kneginjica, toliko je divno izgledala u zlatnoj haljini. Na Pepeljugu nisu ni mislili, verujući da sedi kod kuće pored pepela i prebira sočivo.

Kraljević joj priđe, uze je za ruku i poče s njom da igra. I više nije hteo ni sa kojom drugom da igra i nije joj ispuštao ruku. A kad bi došao neki drugi da je pozove na igru, on bi rekao: — To je moja igračica.

Ona je igrala sve dok se nije spustila noć. Tada htede da pođe kući, ali kraljević reče: — Poći ću s tobom da te ispratim, — jer je hteo da vidi čija je to lepa devojka. No ona mu umače i pobeže u golubinjak.

Kraljević je čekao dok nije došao otac. On mu reče da je nepoznata devojka pobegla u golubinjak. A stari pomisli: „Da to nije Pepeljuga?“

Moradoše da mu donesu sekiru i pijuk da razvali golubinjak, ali unutra nije bilo nikoga.

Kad su ušli u kuću, ležala je Pepeljuga u svojoj prljavoj odeći u pepelu, a nad ognjištem je žmirkala mutna uljana svetiljka. Jer ona je hitro s druge strane iskočila iz golubinjaka i otrčala do leske. Tamo je skinula lepu haljinu i položila je na grob, i ptica ju je opet odnela, pa je onda u svom sivom haljetku sela u kuhinju pored pepela.

Sutradan kad je ponovo otpočela svečanost i kad su roditelji i polusestre otišle, Pepeljuga ode leskovom drvcetu i reče: „Drvce milo, zalelujaj grane, da na mene srebro, zlato pane.“

Tada joj ptica dobaci još mnogo raskošniju haljinu nego prethodnog dana. I kad se u njoj pojavila na svečanosti, sve se živo zadivilo njenoj lepoti. A kraljević je čekao da ona dođe, uzeo je odmah za ruku i samo s njom igrao. A kad bi došli drugi da je pozovu na igru, on bi rekao: — To je moja igračica.

Kad se spustila noć, ona je htela da ode, ali kraljević je pošao za njom želeći da vidi u koju će kuću ući. No ona mu pobeže u vrt iza kuće. Tamo je bila velika kruška, koja se povijala pod teretom najdivnijih plodova. Ona se hitro kao veverica pope među grane i kraljević ne mogade da vidi kuda je iščezla.

On je čekao dok nije došao otac pa mu je rekao: — Neznanka mi je umakla. Mislim da je skočila na krušku.

Otac pomisli: „Da to nije Pepeljuga?“ pa naredi da mu se donese sekira i poseče drvo, ali ne nađe nikoga.

A kad dođoše u kuhinju, Pepeljuga je ležala u pepelu kao i uvek, jer je s druge strane skočila sa drveta, vratila ptici na leski lepe haljine i opet obukla svoj sivi haljetak.

Trećeg dana, kad su otišli roditelji i sestre, Pepeljuga ponovo ode na majčin grob i reče drvcetu: „Drvce milo, zalelujaj grane, da na mene srebro, zlato pane.“

Tada joj ptica dobaci haljinu, prekrasnu i blistavu kao što još nije imala nijednu, a papučice su joj bile od suvog zlata. Kad je u toj haljini došla na svečanost, svi su zanemeli od oduševljenja. Kraljević je igrao samo s njom, a kad bi je neko pozvao na igru, on bi rekao: — To je moja igračica.

Kad se spustila noć, htela je Pepeljuga da pođe, a kraljević je želeo da je prati. Ali ona mu brzo pobeže da nije mogao da je stigne.

No kraljević se dosetio i naredio da se stepenice namažu smolom. I dok je Pepeljuga trčala niza stepenice, zalepi joj se za njih leva papuča. Kraljević je uze. Bila je majušna i lepa i sva od zlata.

Idućeg jutra on ode s njom čoveku i reče: — Nijedna druga neće mi biti supruga do ona na čiju nogu pristane ova zlatna cipela.

Tada se obe sestre obradovaše, jer su imale lepe noge. Starija kći ode s cipelom u sobu da je obuje, a i majka pođe s njom. Ali kako joj je cipela bila premala, nije mogla ni palac da ugura.

Tada joj majka pruži nož i reče: — Otseci palac, kad budeš kraljica nećeš više ići pešice.

Devojka otseče palac, ugura nogu u cipelu, priguši bol i iziđe pred kraljevića. On se s njom, kao svojom verenicom, vinu na konja i odjaha. Ali morali su da prođu pored groba. Tu su na leskovom drvcetu sedela dva bela golubića i gukala:

„Gu-gu, gu-gu, gu-gu, ima krvi tu, od cipele noga strada, a kod kuće sedi mlada.“

On tada pogleda njenu cipelu i vide kako iz nje lipti krv, okrenu konja i odvede lažnu verenicu kući, rekavši da to nije ona prava, pa naredi neka druga sestra obuje cipelu.

Ova pođe u sobu i srećno ugura prste u cipelu, ali peta nikako da joj stane. Tada joj majka pruži nož i reče: — Odreži parče od pete; kad budeš kraljica nećeš više ići pešice.

Devojka otseče parče od pete, ugura nogu u cipelu, otrpi bol i iziđe pred kraljevića. On je kao svoju verenicu vinu na konja i odjaha s njom. A kad su prošli pored leske, na njoj su sedela oba golubića i gukala:

„Gu-gu, gu-gu, gu-gu, ima krvi tu, od cipele noga strada, a kod kuće sedi mlada.“

On pogleda njenu nogu i vide kako iz cipelice lipti krv, te joj se crvene čarape, natopljene krvlju. Tada okrenu konja i vrati verenicu kući.

— Ni to nije ona prava, — reče on. — Zar nemate više kćeri?

— Nemamo, — reče čovek. — Tu je još samo mala, kržljava Pepeljuga, što mi je ostala iza pokojne žene. Ali isključeno je da je to verenica.

Kraljević reče neka je pošalju gore, ali maćeha odgovori: — Ah, nemojte, ona je i odviše prljava i ne sme da se pokaže.

No on je pošto poto hteo da ona dođe, pa su morali da pozovu Pepeljugu. Ona najpre opra ruke i lice, pa onda uđe i pokloni se kraljeviću koji joj pruži zlatnu cipelu. Ona sede na klupicu, izvuče nogu iz teškog drvenjaka i stavi je u papuču, koja joj pristajala kao salivena. A kad se ispravila i kraljević joj ugledao lice, poznao je lepu devojku koja je s njim igrala i rekao: — To je prava verenica!

Maćeha i obe sestre uplašiše se i pobledeše od jada. A on vinu Pepeljugu na konja i odjaha s njom. Kad projahaše pored leskovog drveta, zagukaše dva bela golubića:

„Gu-gu, gu-gu, gu-gu, krvi sada nema tu,
ova nožica ne strada, pronašla se prava mlada.“

A pošto su to rekli sletoše i sedoše Pepeljugi na ramena, jedan desno, drugi levo, i tu ostadoše.

Kad je trebalo da se obavi venčanje sa kraljevićem, dođoše pritvorne sestre i htedoše da joj se dodvore, ne bi li i one imale udela u sreći.

Kad su mladenci ulazili u crkvu, išla je starija s desne strane a mlađa s leve: tada im golubovi iskljuvaše svakoj po jedno oko.

Potom, kad su izlazile, išla je starija s leve a mlađa s desne strane: tada im golubovi iskljuvaše i drugo oko.

Tako su za svoju zloću i dvoličnost bile kažnjene doživotnim slepilom.

Braća Grim

Pročitajte više:

BAJKE – Braća Grim

BAJKE I PRIČE – Najlepše bajke i priče za decu svih vremena

BASNE / Ezop, Dositej Obradović, Branko Ćopić, Narodne basne…

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu / Najlepše pesme za decu / Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

POEZIJA – POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂