POČETAK BUNE PROTIV DAHIJA – Narodna epska pesma / Poezija, Tekst pesme
Ovo je jedna od najpoznatijih, najlepših i najrazvijenijih epskih pesama o borbama za oslobođenje Srbije. Smatra se da ju je ispevao slepi guslar Filip Višnjić, od koga ju je Vuk i zabeležio uz pomoć Lukijana Mušickog s proleća 1815, boraveći u manastiru Šišatovcu. Ova pesma opeva zbivanja koja prethode Prvom srpskom ustanku. Nije tačno ustanovljeno kad je Višnjić ispevao ovu pesmu, da li prvih godina ustanka, dok je još bio u Bosni, ili 1809. po prelasku u Srbiju. Po nekim pretpostavkama, učinio je to tek posle 1813. pošto je prešao u Srem.
Višnjić je istorijske događaje i brojne ličnosti dao pesničkim idejama i slikama, likove umetničkim karakteristikama i stilom, te je poezija potpuno potisnula hroničarsko kazivanje.
POČETAK BUNE PROTIV DAHIJA
Bože mili! Čuda velikoga!
Kad se šćaše po zemlji Srbiji,
Po Srbiji zemlji da prevrne
I da druga postane sudija,
Tu knezovi nisu radi kavzi,
Nit’ su radi Turci izjelice,
Al’ je rada sirotinja raja,
Koja globa davati ne može,
Ni trpiti Turskoga zuluma;
I radi su Božji ugodnici,
Jer je krvca iz zemlje provrela,
Zeman doš’o, valja vojevati,
Za krst časni krvcu proljevati,
Svaki svoje da pokaje stare.
Nebom sveci staše vojevati
I prilike različne metati
Viš’ Srbije po nebu vedrome;
’Vaku prvu priliku vrgoše:
Od Tripuna do svetoga Đurđa
Svaku noćcu mjesec se vataše,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al’ se Srblji dignut’ ne smjedoše.
Drugu sveci vrgoše priliku:
Od Đurđeva do Dmitrova dana
Sve barjaci krvavi idoše
Viš’ Srbije po nebu vedrome,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al’ se Srblji dignut’ ne smjedoše.
Treću sveci vrgoše priliku:
Grom zagrmi na svetoga Savu
Usred zime, kad mu vreme nije,
Sinu munja na časne verige,
Potrese se zemlja od istoka,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al’ se Srblji dignut’ ne smjedoše.
A četvrtu vrgoše priliku:
Viš’ Srbije na nebu vedrome
Uvati se sunce u proljeće,
U proljeće na svetog Tripuna,
Jedan danak tri puta se vata,
A tri puta igra na istoku.
To gledaju Turci Bijograci,
I iz grada svi sedam dahija:
Aganlija i Kučuk-Alija,
I dva brata, dva Fočića mlada,
Memed-aga i šnjime Mus-aga,
Mula Jusuf veliki dahija,
Derviš-aga gracki taindžija,
Starac Fočo od stotine ljeta,
Sve sedam se sastalo dahija
Bijogradu na Stambol-kapiji,
Ogrnuli skerletne binjiše,
Suze rone, a prilike glede:
„Ala kardaš! Čudnijeh prilika!
Ono, joldaš, po nas dobro nije.”
Pa od jada svi sedam dahija
Načiniše od stakla tepsiju,
Zagrabiše vode iz Dunava,
Na Nebojšu kulu iznesoše,
Navrh kule vrgoše tepsiju,
U tepsiju zv’jezde povataše,
Da gledaju nebeske prilike,
Što će njima biti do pošljetka.
Oko nje se sastaše dahije,
Nad tepsijom lice ogledaše;
Kad dahije lice ogledaše,
Sve dahije očima viđeše,
Ni na jednom glave ne bijaše.
Kad to viđe sve sedam dahija,
Potegoše nadžak od čelika,
Te razbiše od stakla tepsiju,
Baciše je niz bijelu kulu,
Niz bijelu kulu u Dunavo,
Od tepsije nek potroška nema.
Pa od jada svi sedam dahija
Pošetaše brižni neveseli
Niz Nebojšu kulu Jakšićevu,
Odšetaše u kavu veliku,
Pak sjedoše na kavi velikoj,
Sve sjedoše jedan do drugoga,
Starca Foču vrgli u začelje,
Bijela mu brada do pojasa,
Pak povika sve sedam dahija:
„K nama brže, hodže i vaizi!
Ponesite knjige indžijele,
Te gledajte, što nam knjige kažu,
Što će nama biti do pošljetka.”
Potekoše hodže i ’vaizi,
Donesoše knjige indžijele;
Knjige glede, grozne suze rone,
Dahijama ovako govore:
„Turci, braćo, sve sedam dahija!
’Vako nama indžijeli kažu:
Kad su ’nake bivale prilike
Viš’ Srbije po nebu vedrome,
Ev’ od onda pet stotin’ godina,
Tad je Srpsko poginulo carstvo,
Mi smo onda carstvo zadobili,
I dva vlaška cara pogubili:
Konstantina nasred Carigrada
Ukraj Šarca, ukraj vode ladne,
I Lazara na polju Kosovu;
Miloš ubi za Lazu Murata,
Al’ ga dobro Miloš ne dotuče,
Već sve Murat u životu bješe,
Dok mi Srpsko carstvo osvojismo,
Onda sebi vezire doziva:
Turci braćo, lale i veziri!
Ja umrijeh, vama dobih carstvo,
Nego ovo mene poslušajte,
Da vam carstvo dugovječno bude:
Vi nemojte raji gorki biti,
Veće raji vrlo dobri bud’te;
Nek je harač petnaest dinari,
Nek je harač i tridest dinari;
Ne iznos’te globa ni poreza,
Ne iznos’te na raju bijeda;
Ne dirajte u njihove crkve,
Oni u zakon, niti u poštenje;
Ne ćerajte osvete na raji,
Što je mene Miloš rasporio,
To je sreća vojnička don’jela:
Ne može se carstvo zadobiti,
Na dušeku sve duvan pušeći;
Vi nemojte raju razgoniti
Po šumama, da od vas zazire,
Nego paz’te raju k’o sinove,
Tako će vam dugo biti carstvo;
Ako l’ mene to ne poslušate,
Već počnete zulum činit’ raji,
Vi ćet’ onda izgubiti carstvo.”
Car umrije, a mi ostadosmo,
I mi našeg cara ne slušasmo,
Već veliki zulum podigosmo:
Pogazismo njihovo poštenje,
Svakojake b’jede iznosismo,
I na raju globe navalismo,
I grijotu Bogu učinismo.
Sad su ’nake postale prilike,
Sad će netko izgubiti carstvo;
Ne bojte se kralja ni jednoga,
Kralj na cara udariti neće,
Niti može kraljevstvo na carstvo,
Jer je tako od Boga postalo;
Čuvajte se raje sirotinje;
Kad ustane kuka i motika,
Biće Turkom po Mediji muka,
U Šamu će kade proplakati,
Jera će ih raja ucv’jeliti.
Turci braćo sve sedam dahija!
Tako naši indžijeli kažu,
Da će vaše kuće pogoreti,
Vi dahije glave pogubiti;
Iz ognjišta pronić’ će vam trava,
A munare popast’ paučina,
Neće imat’ ko jezan učiti;
Kud su naši drumi i kaldrme,
I kuda su Turci prolazili
I s konjskijem pločam’ zadirali,
Iz klina će proniknuti trava,
Drumovi će poželjet’ Turaka,
A Turaka nigde biti neće.
Tako knjige indžijeli kažu.
Kad to čuše svi sedam dahija,
Sve dahije nikom ponikoše,
I preda se u zemlju poglaše,
S knjigom ne zna niko besjediti,
Ni kako će knjizi odkazati.
Starac Fočo podavio bradu,
Pa je b’jelu sa zubima grize,
Ni on ne zna s knjigom besjediti,
Već se i on tome poslu čudi;
Ne poniče Fočić Memed-aga,
Ne poniče, već junak pokliče:
„Dišer more, hodže i vaizi!
Mol’te Boga i jezan učite
Svaki danak a sve po pet puta,
Ne brin’te se nama dahijama:
Dok je nama zdravlja i pameti,
I dok nam je Biogradskog grada,
Mi smo kadri upraviti gradom,
Oko grada sirotinjom rajom.
Kad kraljevi na nas vojštit’ neće,
Kako će nam raja dosaditi,
Kad nas ima u sedam dahija,
U svakoga po magaza blaga?
Kakva blaga? Sve meka dukata,
A sve pusta blaga ležećega;
U nas, braćo, četiri dahije,
Aganlije i Kučuk-Alije,
I u mene i Mula-Jusufa,
U svakoga ima pusta blaga
Nebrojena po dvije magaze;
Nas četiri kada ustanemo,
Ustanemo na noge lagane,
A magaze s blagom otvorimo,
Prosućemo rušpe po kaldrmi,
Na dukate pokupiti vojsku;
Nas četiri velike dahije
Na četvero razd’jeliti vojsku,
Na četvero k’o četiri brata,
Poći ćemo iz našega grada
Kroz našije sadamn’est nahija
Isjeć’ ćemo sve Srpske knezove,
Sve knezove, Srpske poglavice,
I kmetove, što su za potrebe,
I popove Srpske učitelje,
Samo ludu đecu ostaviti,
Ludu đecu od sedam godina,
Pak će ono prava biti raja,
I dobro će Turke poslužiti.
Dok pogubim kneza Palaliju
Iz lijepa sela Begaljice,
On je paša, a ja sam subaša.
Dok pogubim i Jovana kneza
Iz Landova sela malenoga,
On je paša, a ja sam subaša;
I Stanoja kneza iz Zeoka,
On je paša, a ja sam subaša.
Dok pogubim Stevu Jakovljeva
Iz Lijevča gn’jezda hajdučkoga,
On je paša, a ja sam subaša;
I Jovana kneza iz Krsnice.
Dok pogubim do dva Čarapića
Iz potoka B’jelog od Avale,
Koj’ su kadri na Vračar izići,
U Biograd Turke zatvoriti,
Oni s’ paše, a ja sam subaša.
Dok pogubim Crnoga Đorđija
Iz Topole sela ponosita,
Koji s Bečkim trguje ćesarom,
On je kadar svu džebanu kupit’
Od bijela grada Varadina,
I oružje, što je za potrebe,
On je kadar na nas zavojštiti,
On caruje a ja subašujem.
Dok pogubim protopop’ Nikolu
Iz lijepa sela Ritopeka,
On pašuje, a ja subašujem.
Dok pogubim Đorđija Guzonju
I njegova brata Arsenija
Iz lijepa sela Željeznika,
Koj’ je kadar Topčider zatvorit’;
Dok pogubim protopopa Marka
Iz lijepa sela Ostružnice,
On je paša, a ja sam subaša.
Dok pogubim do dva igumana,
Adži-Đeru i Adži-Ruvima,
Koji znadu zlato rastapati
I sa njime sitne knjige pisat’,
Nas dahije caru opadati,
Oko sebe raju sjetovati,
Oni paše, a mi smo subaše.
Dok pogubim Birčanin-Iliju,
Obor-kneza ispod Međednika,
Evo ima tri godine dana,
Od kako se vrlo posilio:
Kudgođ ide, sve krljata jaše,
A drugoga u povodu vodi;
On buzdovan o unkašu nosi,
A brkove pod kalpakom drži,
On Turčinu ne da u knežinu,
Kad Turčina u knežini nađe,
Topuzom mu rebra isprebija,
A kad Turčin stane umirati,
A on viče na svoje hajduke:
„More, sluge! tamo pašče bac’te,
Đe mu gavran kosti naći neće.”
A kad nama porezu donese,
Pod oružjem na divan iziđe,
Desnu ruku na jatagan metne,
A lijevom porezu dodaje:
„Memed-aga, eto ti poreze,
Sirotinja te je pozdravila,
Više tebi davati ne može.” ”
Ja porezu započnem brojiti,
A on na me očima strijelja:
„Memed-aga! zar ćeš je brojiti?
„Ta ja sam je jednom izbrojio.” ”
A ja više brojiti ne smijem,
Već porezu ukraj sebe bacim,
Jedva čekam, da se skine b’jeda,
Jer ne mogu da gledam u njega;
On je paša, a ja sam subaša.
Dok pogubim kneza Grbovića
Iz lijepa sela Mratišića,
On je paša, a ja sam subaša.
Dok pogubim i Aleksu kneza
Iz lijepa sela Brankovine,
I Jakova brata Aleksina:
Car i ćesar kad se zavadiše,
Kod ćesara obršteri biše,
I nosiše od zlata kaškete,
Popl’jeniše sve Turske palanke,
Porobiše, vatrom popališe,
Car i ćesar kad mir učiniše,
A oni se caru predadoše,
I kod cara knezovi postaše,
Mloge Turke caru opadaše,
Sedam paša, što su opadnuli,
Opadnuli, pa ih pomorili;
Oni paše, a mi smo subaše.
Dok pogubim kneza Tavnavskoga,
Iz Ljutica Stanka obor-kneza;
Dok pogubim kneza Mačvanskoga,
S Bogatića Martinović-Lazu,
On je paša, a ja sam subaša.
Dok pogubim kneza Pocerskoga,
S Metkovića Ružičić-Mijajla,
On je paša, a ja sam subaša.
Dok zapalim Raču ukraj Drine,
I pogubim Adži-Melentija,
Koj’ je iš’o preko mora sinjeg,
Te je vlašku ćabu polazio,
Pak se uzgred u Stambol svratio,
I od cara ferman izlagao
Za stotinu žutijeh dukata,
Da vlasima bogomolju gradi,
Da je gradi za sedam godina,
Načini je za godinu dana,
Evo ima šest godina dana
Kako zida pokraj crkve kule,
A u kule nabavlja džebanu
I po mraku topove privlači;
Vidiš, joldaš, da se nečem’ nada!
Pak ćem’ onda zaći kroz nahije,
Te isjeći sve Srpske kmetove.
Kako bi nam raja dodijala?”
Sve dahije na noge skočiše,
Memed-agi svi se pokloniše:
„Fala joldaš, Fočić Memed-aga!
Tvoja pamet pašovati može,
Mi ćemo te pašom učiniti,
Tebe ćemo svagđe poslušati.”
Starac Fočo poče govoriti:
„Nuto momka! i nuto pameti:
„S kojom r’ječi na pašaluk sjede!
Uzmi sinko, Fočić Memed-aga,
Uzmi slame u bijelu ruku,
Mani slamom preko vatre žive:
Il’ ćeš vatru sa tim ugasiti,
Ili ćeš je većma raspaliti?
Vi možete, i Bog vam je dao,
Tako silnu pokupiti vojsku,
I poć’ ćete, sinko, kroz nahije;
Jednog kneza prevarit’ možete
I na vjeru njega domamiti;
Svoju ćete vjeru izgubiti,
Jednog posjeć’, a dva će uteći,
Dva pos’jeci, četiri odoše,
Oni će vam kuće popaliti,
Vi dahije od njih izginuti.
Al’ vi tako nemojte raditi,
Nego mene starca poslušajte:
Ja sam gled’o u našem indžilu,
Ovo, naše, dugo biti neće,
Nego će se prom’jeniti carstvo,
Već se, sinko, podobrite raji:
Od harača raji otpustite,
Nek je harač, k’o što Murat reče;
Prođite se globa i poreza;
S knezovima vi se pobratite,
Knezovima ate poklanjajte,
Kmetovima osrednje paripe,
S popovima u dosluku bud’te,
Ne bi l’ i mi uz njih preživljeli,
Jera naše dugo biti neće.
A što će nam više pusto blago?
Da meljete, izjest’ ne možete.”
Al’ govori Fočić Memed-aga:
„Moj babajko, ne slušam te stari.”
To izreče, a na noge skoči,
I za njime ostale dahije,
Pak na gradu baciše topove,
Na dukate pokupiše vojsku,
Nji četiri velike dahije:
Aganlija i Kučuk-Alija,
Mula-Jusuf, Fočić Memed-aga,
Na četvero razd’jeliše vojsku,
Nji četiri, k’o četiri brata,
Pak na gradu otvoriše vrata,
I odoše s vojskom po teftišu
Kroz njihovih sedamn’est nahija.
Prvog srpskog kneza prevariše:
Domamiše kneza Palaliju
I u Grockoj njega pogubiše;
I Stanoja kneza iz Zeoka
Prevariše, pa ga pogubiše
U njegovu dvoru bijelome.
Prevariše Marka Čarapića,
Prevariše, te ga pogubiše;
I Gagića Janka buljubašu
Iz Boleča sela malenoga;
Pogubiše kneza Teofana
Iz Orašja Smederevske na’je;
Ta i kneza Petra iz Resave,
Prevariše Mata buljubašu
Iz Lipovca blizu Kragujevca,
Te i njega mlada pogubiše,
Moravcima crkvi dopadoše,
I tu Adži-Đera pogubiše,
A Ruvima u grad opremiše,
I u gradu njega pogubiše.
Memed-aga u Valjevo dođe:
Grbović se bješe osjetio,
Pa Grbović na stranu pobježe,
A dođe mu obor-knez Aleksa,
I dođe mu Birčanin Ilija,
Obojicu vata Memed-aga,
Bijele im savezao ruke,
Pa ih vodi na most Kolubari;
A kad viđe obor-knez Aleksa,
Da će Turci oba pogubiti,
Tad’ on reče Fočić Memed-agi:
„Gospodaru Fočić Memed-aga!
Pokloni mi život na mejdanu,
Evo tebi šeset kesa blaga.”
Memed-aga govori Aleksi:
„Ne mogu te, Aleksa, pustiti,
„Da mi dadeš i sto kesa blaga.”
Al’ besjedi Birčanin Ilija:
„Gospodaru, Fočić Memed-aga!
Evo tebi i sto kesa blaga,
Pokloni mi život na mejdanu.”
Veli njemu Fočić Memed-aga:
„Ne budali, Birčanin Ilija!
Tko bi gorskog upustio vuka?”
Memed-aga viknu na dželata,
Dželat trže sablju ispod skuta,
Te Iliji odsiječe glavu;
A Aleksa sjede na ćupriju,
Pa ovako poče govoriti:
„Bog ubio svakog rišćanina,
Koji drži vjeru u Turčinu!
Ah Jakove, moj rođeni brate!
Ti ne drži vjere u Turcima,
Đe s’ udesiš, udri se s Turcima.”
Još Aleksa govoriti šćaše,
Ali dželat govorit’ ne dade,
Trže sablju, ods’ječe mu glavu.
Kada do dva kneza pogiboše
Na ćupriji nasred Kolubare:
Knez Aleksa, Birčanin Ilija;
Adži-Ruvim nasred Biograda,
Jednog dana, a jednoga časa:
Viš’ njih jarko pomrčalo sunce.
Memed-aga konaku pohiti,
Ne bi l’ još kog Srba zastanuo,
Da još bira đe kog da pos’ječe.
Al’ kad Srbi žalost opaziše,
Iz čaršije namah pobjegoše,
Memed-agi nijedan ne dođe.
Kad to viđe Fočić Memed-aga,
Odmah pozna, da gore uradi,
I odmah se bješe pokajao,
Al’ se veće dockan pokajati,
Već povika dvanajest delija,
I Uzuna svoga kavedžiju:
„Čujete li, moji sokolovi!
Brzo dobre konje posjednite,
Pak trčite u selo Topolu,
Ne bi l’ Crnog pogubili Đorđa:
Ako li nam sad uteče Đorđe,
Neka znate, dobro biti neće.”
Kad to čuše dvanaest delija,
Odmah dobre konje posjedoše,
I pred njima Uzun kavedžija,
Otidoše u selo Topolu
U subotu uoči neđelje;
Na osvitak neđelji dođoše
Prije zore i bijela dana,
I Đorđijne opkoliše dvore,
Udariše s obadvije strane,
A sa dvije strane povikaše:
„Iziđ’ amo, Petroviću Đorđe!”
Tko će ljuta zmaja prevariti?
Tko li njega spavaćiva naći?
Đorđe se je junak naučio
Prije zore svagda uraniti,
Umiti se i Bogu moliti,
I popiti po čašu rakije:
Bješe Đorđe prije uranio
I otišo u donje podrume.
Kada viđe oko kuće Turke,
On se njima javiti ne ćede.
Javi im se mlada Đorđijnica:
„Da Bog s vama, Turci, noćas bio!
Šta tražite ovđe u to doba?
Đorđe sada pred kućom bijaše,
Tu sad bješe, pak nekud otide,
A ja ne znam, kud je otišao.”
A to Đorđe i gleda i sluša.
Kad je Đorđe izbrojio Turke,
Čašu popi, a pušku potpraši,
Uze dosta praha i olova,
Pa iziđe svojemu oboru
Među svoji dvanaest čobana;
A kad dođe, čobane izbudi,
I ovako čobanima reče:
„Braćo moja, dvanaest čobana!
Ustanite, obor otvorite,
Iz obora išćerajte svinje,
Neka idu, kuda kome drago;
A vi, braćo, mene poslušajte,
I šarene puške potprašite;
Ako Bog da, te se ono steče,
Šta sam danas radit’ naumio,
Čestite ću vas sve učiniti,
Okovati u srebro i zlato,
A u svilu obuć’ i kadivu.”
Svi čobani jedva dočekaše,
Išćeraše svinje iz obora,
Pak šarene puške potprašiše,
Namah oni za Đorđem pođoše.
Ode Đorđe pravo svome dvoru,
A kad Turke s čobanima viđe,
Onda Đorđe ovako govori:
„Čujete li, dvanaest čobana!
Svaki jako glajte po Turčina,
Al’ nemojte pušaka metati,
Dokle moja najprije ne pukne,
Ja ću gledat’ Uzuna Memeda,
Viđećete, što ć’ od njega biti.”
To izreče Petroviću Đorđe,
Zemlji pade, pušci oganj dade,
Puče puška, ostat’ pusta neće;
Đe je gled’o, Đorđe pogodio,
Mrtav pade Uzun sa kulaša.
Kad to viđe dvanaest čobana,
Namah puče dvanaest pušaka,
Mrtvi pade onđe šest Turaka,
Šestorica na konjma pobježe.
Namah Đorđe viknu po Topoli,
Te sakupi jošte više društva,
Sve po tragu Turke poćeraše,
Do Sibnice sela doćeraše,
I tu Turci u han pobjegoše,
Kami majci da ostati mogu!
Tu ih Đorđe opkoli sa društvom,
Pa on viknu u selo Sibnicu,
Sibničani svi mu dolećeše;
Tu se sasta stotina junaka,
Namah Srblji hana zapališe,
I trojica Turak’ izgorješe,
A trojica pred njih iztrčaše,
I Srbini sva tri pogubiše.
Na sve strane Đorđe knjige posla
U svih gradskih sedamn’est nahija
Na kmetove selske poglavare:
„Svaki svoga ubijte subašu;
Žene, đecu u zbjegove krijte.”
Kad to čule Srpske poglavice,
Namah oni poslušaše Đorđa:
Svi skočiše na noge lagane,
Pripasaše svijetlo oružje,
Svaki svoga ubiše subašu,
Žene, đecu u zbjeg odvedoše.
Kad je Đorđe Srblje uzbunio
I s Turcima veće zavadio,
Onda Đorđe prođe kroz nahije,
Pa popali Turske karaule,
I obori Turske teferiče,
I udari na Turske palanke,
Sve palanke on turske popali,
Žensko, muško, sve pod mač udari,
Teško Srblje s Turcima zavadi.
Turci misle, da je raja šala,
Al’ je raja gradovima glava;
Usta raja k’o iz zemlje trava,
U gradove saćeraše Turke;
Trči Đorđe od grada do grada,
I građane svagđe dovikuje:
„Čujete li, vi Turci građani!
Na gradov’ma otvorajte vrata,
Izmeđ’ sebe dajte zulumćare,
Ak’ hoćete mirni da budete,
Da gradova caru ne kvarimo:
Jer ako ih vi dati nećete,
Izmeđ’ sebe Turke zulumćare,
Te gradove raja načinila,
Gradila ih po devet godina,
Kadra ih je za dan oboriti
I sa carem kavgu zametnuti;
A kada se s carem zavadimo,
Da ustane svi sedam kraljeva,
Da nas mire, pomirit’ nas neće;
Bićemo se, more, do jednoga.”
Tad građani suze proljevahu.
I Đorđiji ’vako govorahu:
„Beg Đorđije, od Srbije glavo!
Davaćemo štogod raja ište,
Ne kvarite carevih gradova,
Ni sa carem zamećite kavge,
Mi daćemo Turke zulumćare.”
Pa građani ustadoše Turci,
Na gradov’ma otvoriše vrata,
Izmeđ’ sebe daju zulumćare,
Zulumćare izjelice Turke,
Predaju ih u Srbinjske ruke.
Bože mili i Bogorodice!
Kada Srblji dokopaše Turke
Zulumćare u bijele ruke,
Pa ih staše Srblji razvoditi
Preko polja bez svijeh haljina,
Bez ćuraka i bez anterija,
Bez saruka, u malim kapama,
Bez čizama i bez jemenija,
Gole, bose topuzima tuku:
„More, baša! kam’ poreza naša?”
U po polja Đorđe sablju vadi,
Zulumćarske odsijeca glave.
A kad Đorđe isiječe Turke,
Isiječe Turke zulumćare,
Onda Đorđe u gradove uđe;
Što bi Turak’ po gradov’ma b’jelim,
Što bi Turak’ za sječe, is’ječe;
Za predaje što bi, to predade;
Za krštenja što bi, to iskrsti.
Kad je Đorđe Srbijom zavlad’o,
I Srbiju krstom prekrstio,
I svojijem krilom zakrilio
Od Vidina pak do vode Drine,
Od Kosova te do Biograda,
’Vako Đorđe Drini govorio:
„Drina vodo, plemenita međo
Izmeđ’ Bosne i izmeđ’ Srbije!
Naskoro će i to vreme doći,
Kada ću ja i tebeka preći
I čestitu Bosnu polaziti!”
Vuk Stefanović Karadžić
Narodne epske pesme novijeh vremena
Vukova ‘starija’ vremena obuhvatala su epsku stilizaciju junaka koji pripadaju periodima samostalne feudalne države, do „propasti carstva i gospodstva srpskog“. Podvige hajduka i uskoka iz dugogropstva od XV do XIX veka Vuk je uneo u treći tom svoje antologije, označivši ih kao ‘pjesme junačke srednjijeh vremena’. Opevane borbe za slobodu crnogorskih plemena i vojevanja srpske revolucije tokom Prvog i Drugog ustanka sklapala su epska ‘novija’ vremena.
Pročitajte više:
NARODNE PESME – Antologija narodnih lirskih, epskih i pesama za decu
POEZIJA – POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti
BASNE / Ezop, Dositej Obradović, Branko Ćopić, Narodne basne…
Najlepše bajke i priče za decu / Dečja riznica
DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…
ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂