IN MEMORIAM – Miroslav Mika Antić / Poezija, Video, Recitacija (govori Mika Antić), Tekst pesme
IN MEMORIAM
Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antić.
Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja odela
Sa mojom ženom leže u krevet na moje rođene oči
Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde daleko u Lenjingradu
I taj Antić što me je upropastio I kao pisca i kao čoveka
Dakle taj koji će na kraju leći u moju sopstvenu grobnicu
Pita me jedno jutro šta vam je Boga mu čoveče
Izgledate mi nekako bolesni
A šta se izvinite za izraz baš njega tiče kako je meni i dokle mi je
O meni se najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru
A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od mog ateljea
Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa mojim plavušama
Dere se u mojoj kući ogovara me svašta laže
Deca mi liče na njega a on nosi kravatu
Brije se poznaje neke ljude radi
Svako jutro se tušira pravi se da zna sve o zen budizmu
Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje
Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom sinu kupuje sladoled
Bio sam mornar bežao sam
Ili odem na primer u Pariz
Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove
A on me i tu pronađe u nekoj ulici Žolive u nekom bednom hotelu
I vrati kući i rasplače me
Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene a ne njega
Više ga voli više mu veruje i on to još kako koristi
A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj ja dižem spomenik
On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem biografiju
Ovako popljuvan i sam i do krajnosti zgađen
Sto moram da mu javno pozajmim oči i dušu
I ono malo para koje sam jedva pozajmio
Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske Tvrđave on je uskakao u đačke čitanke
Kad me je doktor Savić lečio od alkohola on se pravio kao da ima neke veze sa filmom
Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam
Pristajao je na kompromise cerekao se na prijemima
Primao je moje nagrade mešao se u moje snove
Jedan licemer
Jedan stvarni licemer
Jedan provincijalac
Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću trpeti
I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene
Da bi umesto mene
Svinja jedna
Da bi umesto mene što pre jedini živeo.
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
TESTAMENT – Miroslav Mika Antić / Video, Citati, Poezija, Recitacija, Tekst
TESTAMENT
Testament? Pa u redu, moramo napisati testament: ako me zadesi zlo i ne umrem na moru, što sam večito želeo, ako ne budem spušten sa palube niz dasku u naježeni mir okeana, nego umrem na kopnu, što je ogromno poniženje, neka mi ne drže govore i na meni se mrtvom vežbaju raštimovanom besedništvu.
Neka me do groba isprate Cigani tamburaši, i niko osim njih. Neka mi sviraju onu… znaju to oni koja je.
I kad sam sam, nisam sam, jer imam sebe uz sebe. Zato prezirem one koji to ne shvataju celog svog života, pa kad sa sobom u društvu na kraju vide smrt, oni urlaju od samoće.
(Petrovaradinska tvrđava, 1972. sa orkestrom Janike Balaža i Zvonkom Bogdanom. Noć. Zavejani smo.) – Miroslav Mika Antić, IZDAJSTVO LIRIKE
Kasnije je Mika testamentu ipak dodao još jednu klauzulu. Draško Ređep:
24. jun 1986.
Negde oko pola osam, javila Boba Latinović, kratko: „Mika je umro. Dođite!“
Već uveliko iza ponoći otvoreno je pismo, adresovano Dudi, iz komšiluka, koje je apsolutno potvrdilo njegovu želju da izmakne malenim zamkama banalnih govora i oveštalih posmrtnih slova:
„Dudo,
kad me iznose, neka pročitaju „Besmrtnu pesmu“. A kad me pokopaju neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira „Piro manđe korkoro“. Niko ne sme da mi drži govor.
M. Antić“
(Iz knjige: Draško Ređep, ULEPŠAVANJE NEVIDLJIVOG / Hagiografija o Miroslavu Antiću)
2. BESMRTNA PESMA (deo) – Miroslav Mika Antić
Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
možda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
. . .
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al’ lukava duga.
I živi.
Sasvim živi.
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
. . .
Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko. . .
Visoko.
. . .
Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Ništa se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
. . .
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.
Noću, kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
to neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.
3. Mira Banjac: „Svakoga dana ja idem na pijacu i prođem pored tog spomenika i ostavim jednu cigaru, jednu popušim i jednu ostavim za Miku.“
Video: Miroslav Mika Antić – TESTAMENT, Besmrtna pesma, Piro manđa korkoro / 1. Testament i pismo Dudi iz komšiluka 0:00 / 2. BESMRTNA PESMA (deo) 01:30 / 3. Mira Banjac 04:19
Muzička podloga: „Piro manđe korkoro“
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
BELO – Miroslav Mika Antić / Poezija, Tekst pesme, Video, Recitacija
https://youtu.be/OLzB65VAAVs
BELO
Nebo.
Nebo.
Sreće dosta.
U proleću po drveću
od meseca kikot osta.
Ej, umreću.
Ej, umreću ispod granja
kraj zastale vodenice
za devojke,
radovanje,
pletenice.
Ej, umreću od daljina,
od mladosti
i od snage,
za krčage pune vina,
za krčage,
da se pije,
da se smeje,
da se peva preko njiva,
sav od sunca po ustima
ispolivan.
Da me čekaš pored kuća,
da razvezeš ruke vrele,
oči bi se od svanuća
razbolele.
Razbolele i opile
da se smejem do bolesti.
Ej, da mi je niz aprile
tebe sresti.
Ej, da mi je da izludim,
a bagrenje rascvetano,
sa košuljom
preko grudi poderanom.
Ej, da mi je da te ljubim
slab do ropca,
jak do krika,
kad zabele zdravi zubi
harmonika.
Ej, da mi je u proleću
gde u granju cvrkut osta.
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
KAD SE VRATIM – Miroslav Mika Antić / Poezija, Tekst pesme / Iz knjige ISPRIČANO ZA PROLEĆA (1950)
KAD SE VRATIM
Kome ću da pružim zorom kad se vratim
naviljak te sreće što u srcu nosim?
Sunce je rasplelo kurjuk plave kose,
da je češlja vetar nad atarom zlatnim.
Voz tutnji. Ravnica vidike raznela.
Maše rukom zova kô da mene čeka,
Kanule su kuće na daljine, bele
kao posle muže kapi kravljeg mleka.
Ti znaš moje selo utkano u njive,
i zenicu plavog nebeskoga svoda.
U jednom sokaku ja se nekad rodih,
i na atarima detinjstvo proživeh.
Tesne su mi bile širine beskrajne,
jer čim prođeš selo, okuju ih međe.
Tu zapisah prve nežne pesme, tajno,
na nedrima zemlje, uzorane, smeđe.
A posle, kad počeh budućnost da snivam,
ja iskidah suzne, bojažljive rime,
i viknuh niz polja, muklo, ljudski, svima,
istinu o bolu sa mokrinskih njiva.
Danas više nisam dečak bosonogi
što toplinu zora kroz nemire sneva.
Danas, kad se život promenio mnogo,
o drugom Banatu hteo bih da pevam.
Proleća donesu nasmejane dane,
a zelena jutra očima su slađa.
Skinô sam sa srca sve međe i brane,
i sa novim selom ponovo se rađam.
Opevaću danas u prve zaranke
te dane za koje živim novim žarom.
Obuću u zoru na noge opanke,
i mahnuću suncu — poznaniku starom.
A kad budem prošô kroz livade one
gde sam bio dečak u dane pre rata,
viknuću, nek vetar daljinama zvoni
sve što budem znao, i znam o Banatu.
Miroslav Mika Antić
Iz knjige: ISPRIČANO ZA PROLEĆA, Izdavač: Novo pokolenje, Beograd, 1950.
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
IZDAJSTVO LIRIKE – Miroslav Mika Antić / Knjiga, Citati, Video, Tekst
IZDAJSTVO LIRIKE / Pisma i dopisnice sebi i drugima / Odlomci, citati iz knjige:
Posadi ptice. Videćeš: nešto će da izraste. Posadi ovaj vetar i vazduh, ili iz svoje mašte neke slonove, konje u trku, ribe. Videćeš: moraće nešto da izraste. Lutam u krug nestrpljiv da sebe konačno sretnem posle toliko susreta. Moram malo da živim i meni samom. (Lečilište Junaković, 1986.)
Već čujem da sam eho nečega što se tek priprema da sutra bude zvuk. (Pančevo, Ulica Braće Jovanović, 19. Sedmi razred.)
Sve je samo toliko veliko, koliko smo mi mali u sebi. I sve je toliko malo, koliko smo mi u sebi veliki. (Kćeri Ženji)
Izgleda, prestao sam da volim. Počeo sam da mislim ljubavlju. Izgleda da sam izdao najlirskije u sebi. Počeo sam da mislim osećanjima. Sedi uz mene i gledaj kako se vatra za dimom, upregnutim u varnice, polako uliva u nebo. Ne pitaj posle otkud u ovom samotnom kraju takvo obilje zvezda. Kad odem, vazduh će postati pomalo rapav i boleće. Na usni. I u grudima. A o napuklom miru kamenja, zemlje i cveća, bolje da i ne govorim. Ako je život materija, ako su osećanja materija, pa eto: i večnost, ako je materija, ipak ostaje ono što se ne dâ objasniti. Postoji nešto na svetu, nešto, a u to sam siguran, što nikad neće biti samo od materije. To su ta moja pitanja, milion puta brža nego svetlost. (Na moj rođendan, Korčula, 14. marta 1951.)
Snovima je najteže. Oni uvek moraju biti budni. (Mostar, kraj februara 1985.)
Svako se danas dogodilo odavno. Izgleda da mi je namenjen duži zadatak od vremena. (Nijagara, 1979.)
Gole nas kože rađaju i do gola nas ljušte u ljubomori zemnog, kad shvate da nas gube. Ljušte nas kao voće. Čupaju kao ptice. Deru nas kao divljač. Sve što smo brižno sakupljali, sakupljali smo uzalud. Sve nam oduzimaju. Ne samo perje lepote i krzno oholosti, ne samo nakit slave nego i ono najličnije. U ona druga čudesa, što te u večnosti čekaju, ne možeš poneti oči, zube, nokte il’ kosu, tkivo, dah ili snove. Al’ gore od svega je to što tamo ne možeš poneti ni svoje uspomene, baš ono najintimnije, kao jedini dokaz da si zaista imao nekakva ljudska posla u svom i tuđim životima. (Madrid, muzej Prado, 1966.)
Nema škole za bogove. To ili jesi sam po sebi, ili nikada nećeš moći da naučiš. (Mokrin, kod Slavka Ariša, 1965.)
Svaka sloboda je rat na početku, a sramota na kraju. (Etoal, Pariz, 1961.)
Stare pesme se plaču. (Mokrin, groblje, 1962.)
Čim igra dobije pravila, pretvara se u zamor. I sa igrom se treba igrati. (Beč, Prater, 1975.)
U meni umesto srca kuca pun mesec, svetao, ali sav u kraterima. (Novi Sad, kuća Antića, 1985.)
Ne mogu da se pomirim sa ovom vrstom čovečanstva. Još imam čulo nevinosti i radosti. I ne mogu da žurim. Da se grčim i kidam. Da budem privremen. Ja brusim svoje oči u drago kamenje. (Kikinda, kod Baće, 1984.)
Eto, to je moj život. Sve počinjem u nesvesti. Pipam. Pronađem kvaku jednog dana. Ne znam na kom sam spratu čovečanstva. Jesu li vrata? Ili prozor? Svejedno. Zažmurim i zakoračim sa visine. (Lečilište Junaković, 1986.)
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
OBJAŠNJENJE – Miroslav Mika Antić / Poezija, Tekst pesme, Recitacija, Video
OBJAŠNJENJE
Ja sam, možda, zato rođen
da to shvatim i zapišem:
i kad nebom ima ptica,
i kad nebom nema ptica,
uvek vredi, poverujte,
da se živi,
da se diše,
na ovome čudnom svetu
topova i ljubičica.
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
PESMA O 18 GODINA – Miroslav Mika Antić / Poezija, Tekst pesme, Video, Recitacija
https://youtu.be/jnGpxMHvSeU
PESMA O 18 GODINA
Poslednji put sam
još danas dečak kudravi.
U zoru čekam:
proći će poljem mart.
Sami na njivi
stojimo ja i dudovi,
I u daljini –
đeram – moj mlađi brat.
Stasaju žita
gusta ko prolećne grive.
Bistri u oku
vidika belih zid.
Kad spustim glavu
na toplo uzglavlje njive,
Proleće, reci,
zar da me bude stid?
Ja sam sažvakô
kraljevstvo tvrđe od kamena.
Pljuvô sam život
ko grudobolni krv.
Bič mi je gmizô
po slabom detinjem ramenu,
I snagu sisô
pod grlom kao crv.
Kroz rat sam prošô
s očima što sve gledaju
S rukama pustim
što prose radosni stisak.
Bile su zore
da ruku detetu ne daju,
Proleća bila
surova, gola ko vrisak.
Dugo u noći
bogu se pomamno molih,
Za krišku hleba
za opanke, za smeh.
Bogu se molih,
jer boga beskrajno voleh,
– a to je bio
moj prvi najveći greh.
Krv kad ovodnja
i mladost boli u žilama,
Treba li srce
grejati nebeskim plamenom?
Potražih boga
da ga izbodem vilama
I na nebo se
bacih blatom i kamenom.
I duša posta
izborana od mladosti.
Razroke zore
pozobaše mi snove.
Vraćah se kući
bez snage i bez radosti,
Samome sebi
čudan. Detinji čovek.
Zato sad zemlji
naslanjam glavu na grudi,
a novo sunce
bdi na oblaku – plastu.
Još samo srce,
detinje srce ludo,
od onog bola
ne može da zaraste.
Poslednji put sam
još danas dečak kudravi.
Prošle su psovke,
i kraljevstvo, i rat.
Čekam na njivi,
a sam mnom đeram i dudovi.
Po belom putu
dolazi poljem mart.
Znam, nove zore
srce do ludila voleće.
Ko žedan putnik
pijem iz ruku dan.
Dolazi moje
osamnaesto proleće,
i ja ga zovem
kroz atar pitom i znan.
Krenuću stihom
potoke nove mladosti.
Kad prođem šorom
Pružiću svima dlan.
Nevesto, trešnjo,
cvetaj mi, cvetaj za radosti,
maše ti čovek,
bosonog, nasmejan.
(1950)
Miroslav Mika Antić
Iz knjige ISPRIČANO ZA PROLEĆA (1950) koju je Miroslav Mika Antić napisao i objavio sa nepunih 18 godina.
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
KAD SAM BIO GARAV – Miroslav Mika Antić / Iz knjige GARAVI SOKAK / Video, Recitacija, Tekst
KAD SAM BIO GARAV
U ona tako divna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drugačije od svih ostalih.
Ubili su ga fašisti 1942. godine u Drugom svetskom ratu, 1942. godine. Sahranjen je negde ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnici bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem.
A meni se još i sada učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voz zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.
Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nego drugo nego ostala deca. sedeo je uvek u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je i verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži sa đavolima.
Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.
Bio sam dosta nežan, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag, i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadali su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.
Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, bojice, užine, olovke . . . i donosio mi sa nekom čudnom, psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika. Jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti.
Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohanu što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno.
Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.
Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte, ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje ne zna još ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete — vrištaće i dalje.
Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano — dete će okrenuti glavu, naježiti se u zaspati.
U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti.
„Čohano jede sveće“, govorili su. „Palite zato jednu na drugu, da se produži svetlost“.
Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin i da svako može da ga ubije kad hoće.
Bio je na smrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju „Princ Eugen“. Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub.
„Čega se to vas dvojica igrate?“
„Ničega“, rekao sam. „On se boji, a ja mu čuvam strah.“
„A šta je on tebi kad mu čuvaš strah?“
„Brat“, rekao sam.
I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste.
„A koga se to bojiš?“ upitao je Mileta.
Mile je ćutao i gledao u zemlju.
„Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče“, kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osećao sam da mi nozdrva polako puca i krvari.
„A ti se ne bojiš?“
„Svako ko je mali mora da ima starijeg brata koji će ga čuvati“, rekao sam.
„A gde je tvoj stariji brat?“
„Nemam ga, gospodine vojniče“, kazao sam. „Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem.“
Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u raskrvavljenoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.
Vodio me je tako dva ugla. Onda mu je, iznenada, sve to dosadilo, ošamario nas je obojicu i oterao. I danas, kad me Cigani zagrle i kažu mi: brate, ja se pipnem za nozdrvu. A onu žutu traku čuvam za uspomenu, složenu u jednoj knjizi kao što deca u spomenarima čuvaju neki, samo njima dragi, cvet.
Mileta su jedne noći odveli sa grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoći, stanem uz njega da mu sačuvam strah.
Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najboljke ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam, i sad već polako neki dobri orkestri, kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme.
„Iz poštovanja“, kaže mi Steva basista. „Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas.“
I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi — to je isto što i Cigani, njihovo pravo ime, sa mnogo poštovanja i časti, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.
A Mile Dileja?
Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u tom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir.
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
GOZBA – Miroslav Mika Antić / Pesme za decu, Video, Otpevane pesme, Tekst pesme
https://youtu.be/DS4OZiFPZrc?t=1388
GOZBA
Bio kozi rođendan,
pa je goste zvala,
mačku, psa i kvočku
i dva prasca mala,
i u tanjir svakom
mladog lišća dala.
Gosti rekli jadni:
Hvala, nismo gladni.
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
Ovaj sajt koristi kolačiće (cookies). Nastavkom korišćenja ovog sajta saglasni ste sa našom upotrebom kolačića.
Ovaj veb sajt koristi kolačiće da poboljša vaše iskustvo dok se krećete kroz sajt. Od toga, kolačići koji su kategorisani kao neophodni se čuvaju u vašem pretraživaču jer su neophodni za rad osnovnih funkcionalnosti sajta. Takođe koristimo kolačiće treće strane koji nam pomažu da analiziramo i razumemo kako koristite ovu veb lokaciju. Ovi kolačići će biti sačuvani u vašem pretraživaču samo uz vašu saglasnost. Imate opciju da isključite ove kolačiće. Ali odustajanje od nekih od ovih kolačića može uticati na vaše iskustvo pregledanja.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Cookie
Duration
Description
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.