1000 ZAŠTO 1000 ZATO – Knjiga / Audio knjiga, Video, Zanimljivosti
Omiljena knjiga našeg detinjstva (uz RIZNICU PESAMA ZA DECU čika Jove Zmaja) svakako je HILJADU ZAŠTO, HILJADU ZATO. Vraćamo joj se i sada, kao odrasli jer je najlepša riznica znanja i zanimljivih činjenica. Prelistavamo je i čitamo odlomke iz knjige:
LJUDSKO TELO
1. Zašto idemo ukrug kada se izgubimo? 00:07
2. Da li postoje džinovi? 01:45
3. Zašto je čovečjem telu potrebna voda? 03:22
4. Šta je to albinizam? 04:49
5. Šta je krv? 06:12
6. Zašto se u nosu luči sluz? 07:24
7. Zašto se zubi kvare? 08:23
8. Zašto imamo dva nervna sistema? 09:54
9. Zašto se smejemo? 11:52
10. Zbog čega plačemo? 13:39
11. Šta je genije? 15:00
12. Zašto postoje levaci (levoruki)? 16:24
13. Zašto i koliko spavamo? 18:11
14. Zašto sanjamo? 19:29
15. Kako čujemo različite zvuke? 21:09
ŽIVI SVET OKO NAS
16. Kako su postale biljke? 22:14
17. Kako se stvaraju prstenovi na drvetu? 24:09
18. Da li se leptiri sele? 25:41
19. Šta je to bogomoljka? 27:30
20. Da li stonoga zaista ima sto nogu? 29:02
21. Kako su postale zlatne ribice? 31:04
22. Koja je zmija najopasnija? 32:51
23. Kako postaje jaje? 34:40
24. Koje ptice mogu najlepše da govore? 36:32
25. Zašto su kitovi sisari? 37:38
26. Šta su delfini? 39:18
27. Zašto se slepi miševi vešaju stmoglavce? 40:49
28. Zašto kenguri žive samo u Australiji? 42:25
29. Koliko je visoka žirafa? 44:12
30. Da li se slonovi plaše miševa? 45:52
ZEMLJA I NJENA PROSTRANSTVA
31. Kako su nastale planine? 46:34
32. Zašto je more slano? 48:05
33. Kada je prestalo ledeno doba? 50:00
34. Zašto su snežne pahuljice šestokrake? 50:59
35. Zašto se na prozorima javljaju ledene šare? 52:24
36. Šta je duga? 53:33
37. Da li se u celom svetu upotrebljava isti kalendar? 55:15
38. Koliki je sunčev vek? 56:53
SVET U MALOM
39. Koliko je tvrd dijamant? 58:06
SNAGA I MOĆ
40. Kako glasi i šta znači Arhimedov zakon? 01:00:03
41. Zašto možemo da se vidimo u ogledalu? 01:02:04
42. Kojom brzinom se kreće zvuk? 01:03:57
GRADITELJ U ČOVEKU
43. Da li još uvek postoji sedam svetskih čuda? 01:05:52
44. Šta je to TAJNA SFINGE? 01:08:04
45. Zašto je kula u Pizi kriva? 01:10:17
46. Zašto Venecija ima kanale? 01:12:00
PIŠEM, PIŠEŠ…
47. Ko je izmislio azbuku? 01:13:47
48. Zašto svi ne govorimo istim jezikom? 01:16:14
49. Kada je napisana prva knjiga? 01:18:02
50. Gde su bile prve škole? 01:19:47
REČ DVE O MODI, JELU, NEKIM MALIM STVARIMA
51. Kako je nastala pletena odeća? 01:21:44
52. Otkada ljudi briju bradu? 01:23:32
53. Kako je počelo nošenje rukavica? 01:25:23
54. Otkada se češalj upotrebljava? 01:26:30
55. Kada je čovek počeo da pije mleko? 01:28:21
56. Ko je napravio prve naočare? 01:29:54
57. Otkada ljudi koriste kadu za kupanje? 01:31:37
U ZDRAVOM TELU ZDRAV DUH
58. Kako su počele olimpijske igre? 01:33:19
59. Kako je nastao tenis? 01:35:11
60. Kako je postao šah? 01:36:44
61. Kako je košarka dobila ime? 01:38:48
HAJDE DA SE ZABAVLJAMO
62. Kako su nastale dečje igre? 01:40:18
63. Gde su se pojavile prve lutke? 01:41:17
64. Kako su nastale bajke? 01:43:02
65. Zašto proslavljamo Novu godinu? 01:44:12
Iz knjige: 1000 ZAŠTO 1000 ZATO, Izdavač: „Vuk Karadžić“, Beograd, 1981.
KAKO JE NASTAO TENIS?
Neke igre su nastale spontano, dok su se druge razvijale dugi niz godina. Tenis ima dugu istoriju. Grci i Rimljani imali su igre loptom, koje su kasnije prihvatili Francuzi. Jednu igru nazvali su že de pom; to je verovatno preteča današnjeg tenisa. Izraz »tenis« najverovatnije potiče od francuske reči tene, što znači »držite, igrajte«. Neki stručnjaci smatraju da je ova igra ponikla u Egiptu i Persiji, a da se igrala i kod Arapa, pre Karla Velikog.
Oko 1300. godine bila je takođe poznata pod imenom la bud, a u toku XIV veka igrala se u celoj Francuskoj. Francusko plemstvo mnogo ju je volelo. Luj X je umro od nazeba koji je dobio igrajući ovu igru.
Za tenis se kaže da je kraljevska igra, jer su francuski i engleski kraljevi pokazivali veliko interesovanje za ovu igru. U Francuskoj se smatralo da je Anri II najbolji igrač tenisa, a kasnije je Luj XIV imao stalno osoblje koje se brinulo o njegovim teniskim igralištima. »Tenis« kao ime igre prvi put se javlja u knjizi objavljenoj 1400. godine. Engleski kralj Henri VIII sagradio je 1529. godine u Hampton Kortu svoje tenisko igralište, na kome se i danas igra tenis.
U našim krajevima tenis je počeo da se igra posle 1885. godine.
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
IZDAJSTVO LIRIKE – Miroslav Mika Antić / Knjiga, Citati, Video, Tekst
IZDAJSTVO LIRIKE / Pisma i dopisnice sebi i drugima / Odlomci, citati iz knjige:
Posadi ptice. Videćeš: nešto će da izraste. Posadi ovaj vetar i vazduh, ili iz svoje mašte neke slonove, konje u trku, ribe. Videćeš: moraće nešto da izraste. Lutam u krug nestrpljiv da sebe konačno sretnem posle toliko susreta. Moram malo da živim i meni samom. (Lečilište Junaković, 1986.)
Već čujem da sam eho nečega što se tek priprema da sutra bude zvuk. (Pančevo, Ulica Braće Jovanović, 19. Sedmi razred.)
Sve je samo toliko veliko, koliko smo mi mali u sebi. I sve je toliko malo, koliko smo mi u sebi veliki. (Kćeri Ženji)
Izgleda, prestao sam da volim. Počeo sam da mislim ljubavlju. Izgleda da sam izdao najlirskije u sebi. Počeo sam da mislim osećanjima. Sedi uz mene i gledaj kako se vatra za dimom, upregnutim u varnice, polako uliva u nebo. Ne pitaj posle otkud u ovom samotnom kraju takvo obilje zvezda. Kad odem, vazduh će postati pomalo rapav i boleće. Na usni. I u grudima. A o napuklom miru kamenja, zemlje i cveća, bolje da i ne govorim. Ako je život materija, ako su osećanja materija, pa eto: i večnost, ako je materija, ipak ostaje ono što se ne dâ objasniti. Postoji nešto na svetu, nešto, a u to sam siguran, što nikad neće biti samo od materije. To su ta moja pitanja, milion puta brža nego svetlost. (Na moj rođendan, Korčula, 14. marta 1951.)
Snovima je najteže. Oni uvek moraju biti budni. (Mostar, kraj februara 1985.)
Svako se danas dogodilo odavno. Izgleda da mi je namenjen duži zadatak od vremena. (Nijagara, 1979.)
Gole nas kože rađaju i do gola nas ljušte u ljubomori zemnog, kad shvate da nas gube. Ljušte nas kao voće. Čupaju kao ptice. Deru nas kao divljač. Sve što smo brižno sakupljali, sakupljali smo uzalud. Sve nam oduzimaju. Ne samo perje lepote i krzno oholosti, ne samo nakit slave nego i ono najličnije. U ona druga čudesa, što te u večnosti čekaju, ne možeš poneti oči, zube, nokte il’ kosu, tkivo, dah ili snove. Al’ gore od svega je to što tamo ne možeš poneti ni svoje uspomene, baš ono najintimnije, kao jedini dokaz da si zaista imao nekakva ljudska posla u svom i tuđim životima. (Madrid, muzej Prado, 1966.)
Nema škole za bogove. To ili jesi sam po sebi, ili nikada nećeš moći da naučiš. (Mokrin, kod Slavka Ariša, 1965.)
Svaka sloboda je rat na početku, a sramota na kraju. (Etoal, Pariz, 1961.)
Stare pesme se plaču. (Mokrin, groblje, 1962.)
Čim igra dobije pravila, pretvara se u zamor. I sa igrom se treba igrati. (Beč, Prater, 1975.)
U meni umesto srca kuca pun mesec, svetao, ali sav u kraterima. (Novi Sad, kuća Antića, 1985.)
Ne mogu da se pomirim sa ovom vrstom čovečanstva. Još imam čulo nevinosti i radosti. I ne mogu da žurim. Da se grčim i kidam. Da budem privremen. Ja brusim svoje oči u drago kamenje. (Kikinda, kod Baće, 1984.)
Eto, to je moj život. Sve počinjem u nesvesti. Pipam. Pronađem kvaku jednog dana. Ne znam na kom sam spratu čovečanstva. Jesu li vrata? Ili prozor? Svejedno. Zažmurim i zakoračim sa visine. (Lečilište Junaković, 1986.)
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
JEŽEVA KUĆICA – Branko Ćopić / Video, Recitacija, Knjiga, Basna u stihu, Pesma, Tekst
Ježeva kućica je književno delo za decu, autora Branka Ćopića, nastala 1949. godine. Branko Ćopić je naveo kako je ovo delo namenjeno „deci i osetljivima“. To je basna za decu koja obiluje simbolima i važnim osobinama likova. Poruka dela je da treba voleti i ceniti svoju kuću ili zemlju, bez obzira kakva je ona.
JEŽEVA KUĆICA
SLAVNI LOVAC
Po šumi,
širom,
bez staze,
puta,
Ježurka Ježić
povazdan luta.
Lovom se bavi,
često ga vide,
s trista kopalja
na juriš ide.
I vuk,
i medo,
pa čak i – ovca,
poznaju ježa,
slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje,
vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka
po svu noć sanja.
Pred njim,
dan hoda,
širi se strava,
njegovim tragom
putuje slava.
LIJINO PISMO
Jednoga dana,
vidjeli nismo,
Ježić je,
kažu,
dobio pismo.
Medeno pismo,
pričao meca,
stiglo u torbi
poštara zeca.
Adresa kratka,
slova ko jaja:
„Za druga
Ježa
Na kraju gaja“.
U pismu piše:
„Ježurka,
brate,
sanjam te često
i mislim na te.
Evo ti pišem
iz kamenjara
guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak
u moju logu,
požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem
i masnim brkom
čekat ću na te,
požuri trkom.
Nježno te grli
medena lica
i pozdrav šalje
lisica
Mica“
Jež se veseli:
– Na gozbu, veli,
tu šale nema,
hajd’ da se sprema.
Ježurka Ježić
lukavo škilji,
pregleda bodlje
i svaku šilji.
– Ako bi usput
došlo do boja,
nek bude spremna
odbrana moja.
KOD LIJINE KUĆE
Sunčani krug se u
zenit digô
kad je Ježurka
do lije stigô.
Pred kućom-logom,
kamenog zida,
Ježurka Ježić
svoj šešir skida,
klanja se,
smješka,
kavalir pravi,
biranom frazom
lisicu zdravi:
– Dobar dan,
lijo,
vrlino čista,
klanjam se tebi,
sa bodlja trista.
Nek perje pijetla
krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi
u loncu tvom!
Guskino krilo
lepeza tvoja,
a jastuk meki
patkica koja.
Živjela vječno
u miru,
sreći,
nikada lavež
ne čula pseći.
I još ti ovo
na kraju velim:
ja sam za ručak
trbuhom cijelim!
Otpoče ručak
čaroban,
bajni.
I jež
i lija
od masti sjajni.
Jelo za jelom
samo se niže,
Ježurka često
zdravicu diže:
– U zdravlje lije
i njene kuće,
za pogibju
lovčeva Žuće.
Niže se ručak
četverosatni,
zategnu trbuh
kô bubanj ratni.
NOĆ
Evo i noći,
nad šumom cijelom
nadvi se suton
sa modrim velom.
Promakne samo
leptirić koji
i vjetar noćnik
listove broji.
Utihnu šuma,
nestade graje,
mačaka divljih
oči se sjaje.
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
Pinokio je izmišljeni lik i glavni lik dečjeg romana Karla Kolodija Pinokiove avanture (1883). Majstor Đepeto ga je isklesao iz drveta, on je stvoren kao drvena lutka, ali ceo život je sanjao da postane pravi dečak. On je lik koji je sklon laganju i prepravljanju priča iz raznih razloga. Priča se pojavila u brojnim adaptacijama, a Pinokio je jedan od najvažnijih likova dečje književnosti.
ĐEPETO PRAVI PINOKIJU NOVA STOPALA I PRODAJE SVOJ KAPUT DA BI MU KUPIO BUKVAR
Čim je utolio glad, Pinokio stade da gunđa i da plače, jer je hteo par novih stopala.
Da bi ga kaznio zbog nestašluka, Đepeto ga pusti da plače i da očajava pola dana; zatim mu reče:
– A zašto da ti ponovo pravim noge? Valjda zato da opet gledam kako bežiš od kuće?
– Obećavam – reče Pinokio jecajući – da ću od danas biti dobar…
– Sva deca tako govore – dodade Đepeto – kad hoće nešto da postignu.
– Obećavam da ću ići u školu, da ću učiti i biti primeran đak.
– Sva deca ponavljaju istu priču kad hoće nešto da postignu.
– Ali ja nisam kao ostala deca! Ja sam bolji od svih i uvek govorim istinu. Obećavam, oče, da ću naučiti neki zanat i da ću vam biti uteha i oslonac u starosti.
Iako je pravio namrgođeno lice, Đepeto je imao pune oči suza i bio je ganut što vidi svog Pinokija u tako jadnom stanju. Ne reče više ni reči, već uze alat i dva komadića suvog drveta i stade da radi, unoseći se sav u posao.
Za nepun čas noge su bile gotove; dva mala stopala, hitra, tanka i živahna, izgledala su kao da ih je oblikovao daroviti umetnik.
Tada Đepeto reče lutku:
– Sklopi oči i spavaj!
I Pinokio sklopi oči i napravi se kao da spava. Dok se tako pretvarao, Đepeto mu, sa malo tutkala istopljenog u ljusci od jajeta, zalepi stopala tamo gde je bilo njihovo mesto, a zalepio ih je tako dobro da se nije ni opažalo da su lepljena.
Čim je Pinokio osetio da ima noge, siđe sa stola na kome je bio ispružen i poče da skače i da se prevrće preko glave, kao da je poludeo od velike radosti.
– Da bih vam se odužio za sve ono što ste učinili za mene – reče Pinokio ocu – hoću odmah da idem u školu.
– Dobro moje dete!
– Ali, da bih išao u školu, potrebno mi je neko odelo.
Đepeto, koji je bio siromašan i nije imao ni pare u džepu, napravi mu odelce od šarene hartije, par cipela od kore drveta i kapicu od sredine hleba.
Pinokio odmah potrča da se ogleda u lavoru punom vode i bio je tako zadovoljan sobom da je rekao šepureći se:
– Izgledam kao pravi gospodin!
– Tako je – odgovori Đepeto – ali zapamti: čoveka ne čini gospodinom lepo već čisto odelo.
– Ali – dodade lutak – još mi nešto nedostaje za odlazak u školu; i to ono najvažnije.
– Šta to?
– Nemam bukvar.
– Imaš pravo. Ali kako da ga nabavimo?
– Vrlo lako: ode se u knjižaru i kupi se.
– A novac?
– Ja ga nemam.
– Ni ja – dodade dobri starac, rastužen.
I mada je Pinokio bio vrlo veselo dete, rastuži se i on jer bedu, pravu bedu, shvataju svi, čak i deca.
– Nema druge – odjednom uzviknu Đepeto, skočivši na noge. I navukavši stari pamučni kaputić, koji je bio sav u zakrpama, istrča iz kuće.
Kad se uskoro vratio, nosio je u ruci bukvar za sina, ali kaputića više nije imao. Jadni čovek je ostao u košulji, a napolju je padao sneg.
– A kaputić, oče?
– Prodao sam ga.
– Zašto ste ga prodali?
– Jer mi je bilo vrućina.
Pinokio odmah shvati ovaj odgovor i, u neobuzdanom naletu ljubavi, obisnu se Đepetu oko vrata i stade da ga ljubi po licu.
Karlo Kolodi
O KNJIZI
Knjiga je prvobitno namenjena odraslima i imala samo prvih 15 glava današnje knjige. Kako se izdavaču nije svideo kraj, koji je po njegovom mišljenju bio surov, uspeva da nagovori Kolodija da ga promeni. Kolodi je, umesto da promeni kraj, nastavio da piše nove glave (od 16 do 36). zahvaljujući kojima od prvobitne zamisli da bude knjiga za odrasle, postaje knjiga za decu.
Crkva je iznela svoje neslaganje sa tekstom, tvrdeći da može da izazove pobunu. Prva skicirana verzija knjige pojavljuje se 1883. godine. Crteže je radio Enriko Macanti. Po ovoj knjizi Volt Dizni je snimio 1940. čuveni crtani film „Pinokio“.
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
Dušan Duško Radović je začetnik moderne poezije za decu. Pored poezije pisao je prozu, drame, humoreske, aforizme, radijske i televizijske scenarije… Uređivao je novine za decu, programe za decu na Televiziji Beograd, a bio je i urednik u dečjoj redakciji Radio Beograda i na radiju Studio B gde je godinama budio slušaoce kultnom emisijom „Beograde, dobro jutro“ i unosio toplinu u njihove živote. Već u svojoj prvoj zbirci pesama 1954. godine obratio se deci sa: „Poštovana deco“.
Cenio je i uvažavao decu kao ravnopravne sagovornike. Govorio je: „Ako smo naučili decu da misle, onda smo ih osposobili da se snalaze u različitim životnim situacijama, ne literarnim, nego životnim.“
„Dragi moj čitaoče, ako nekada budeš pisao, moraćeš o nečemu da pišeš. A to o čemu ćeš pisati dešava ti se baš sada, u sedmoj, desetoj ili trinaestoj godini. Zbog toga nemoj žuriti sa pisanjem. Neka ti se sada što više dešava. Pisati se može samo iz bogatog života, iz bogatstva najrazličitijih doživljaja. Zaposli sada što više svoje oči, uši, noge i ruke. Gledaj, čitaj, traži, pitaj, prevrći, premeći… Kasnije će sve to progovoriti iz tebe kroz tajnu koja se zove pesma.“ (Dušan Radović)
„Umetnost nije nagrada za dobru decu. Nije i ne može biti sve bezazleno i čedno ni kod dece. I ona imaju razlita iskustva sa svetom i ljudima. Sa novim literarnim iskustvima dečja poezija je postala zanimljiva i za odrasle. Postala je prava narodna poezija koju čitaju i mladi i stari. (Dušan Radović)
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE ZA DECU – Dušan Duško Radović (Knjiga) / Najlepše pesme za decu po izboru Dušana Radovića / Tekstovi pesama
Čuvenu ANTOLOGIJU SRPSKE POEZIJE ZA DECU je potkraj svog književnog i uredničkog života sačinio Dušan Duško Radović, najveći srpski pesnik za decu u 20. veku, prevratnik, utemeljivač statusa pesništva za decu u ravni sa pesništvom za tzv. odrasle. Odličan poznavalac poezije za mlade, pisane u 19. i u 20. veku, Radović je neponovljivim sluhom i otkrivalačkim darom – odabrao najbolje pesme namenjene deci. U selekciji strog, Radović je ipak sačinio obimnu riznicu slavnih i manje poznatih pesama, razvrstao ih u tematske i poetičke krugove i sastavio veliku čitanku duha, uma, igre i radosti – od Čika Jove Zmaja do Ljubivoja Ršumovića.
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
Jovan Jovanović Zmaj – RIZNICA PESAMA ZA DECU / Čitamo i pevamo čika Jovine pesme / Video, Recitacije pesama, Otpevane pesme, Tekstovi
Čitamo i pevamo pesme iz najlepših knjiga našeg detinjstva: „Riznica pesama za decu“, „Dragulji čika Jove“ i „Neven“ Jovana Jovanovića Zmaja. Stihovi čika Jove najbolji su prvi koraci u otkrivanju sveta, jer deca kroz pesme otkrivaju šta je dobro i lepo. Zabavna i poučna, lepršava i svevremena, poezija Jovana Jovanovića neizbežni je dodatak svačijem odrastanju. A svaki put smo deca kad čujemo čika Jovine rime 🙂
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
BAŠTA SLJEZOVE BOJE – Branko Ćopić / Knjige, Odlomci, Citati, Tekst / Bašta sljezove boje, posvećena piščevom prijatelju Ziji Dizdareviću, koji je nastradao u ratu, jedno je od poslednjih dela Branka Ćopića, za koje je dobio Njegoševu nagradu.
Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo — to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: „Žuto je, a kao i nije
žuto, nego nešto onako — i jest i nije.“
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena „i jest i nije“ bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu.
— Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine:
— Otkud lisica crvena kad je žuta!
— Hm, žuta? — beči se djed. — Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičast baburast nos i vreči:
— Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti…
Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
— Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj „Kuli“ pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.
A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu staraca i čekamo kad će Sava započeti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
— Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
— Evo ga, Branko će nam kazati.
— Vuk je zelen! — okidoh ja ponosito.
Učiteljica se trže i začuđeno podiže obrve.
— Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
— Kaže moj djed — odvalih ja samouvjereno.
— Nije tačno, vuk nije zelen.
— Jeste, zelen je! — neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.
Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.
— Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo. Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići. Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno, budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav …hm! E, to ne može tek tako proći.
Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom dečurlijom razgalamio se na učiteljicu:
— A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a?! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu… o turu bi tebe trebalo ovim štapom, pa da se jednom naučiš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj „buvari“, a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.
— A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati.
Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
— Pa kad me je ona pitala.
— Pitala te, hm! Imao si da ćutiš, pa kvit.
Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagala ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
Branko Ćopić
Bašta sljezove boje je zbirka kratkih priča srpskog književnika Branka Ćopića. Prvi put je objavljena 1970. u izdanju Srpske književne zadruge (kolo 63 ; knj. 423). Zbirka je podeljena na dva ciklusa. Prvi ciklus pod nazivom „Jutra plavog sljeza“, sastoji se iz trinaest priča, i u njemu se pripoveda o vremenu neposredno posle Prvog svetskog rata. Sve osim poslednje su oblikovane autobiografski. Osim dečaka Branka u njima se pojavljuje njegov deda Rade, stric Nidžo i niz živopisnih stanovnika Bosanske Krajine. Iako je svaka priča u ovom ciklusu nezavisna, one se međusobno mogu povezati u jedinstvenu celinu, jer su povezane istim likovima, prostorom, vremenom, ambijentom, ali i istim idejama, osećanjima i značenjem. U ovom ciklusu se nalaze antologijske priče: Pohod na mjesec, Čudesna sprava i Bašta sljezove boje, po kojoj je čitava zbirka dobila ime.
Drugi ciklus Dani crvenog sljeza sadrži 21 priču. U njemu se pripoveda o događajima iz Drugog svetskog rata i posleratnog perioda. Ovaj ciklus je tematski raznorodniji, ali je i manje jedinstven od prvog. Iako pojedine priče čuvaju vedrinu i humor prepoznatljiv u Ćopićevim ostvarenjima, „Dani crvenog sljeza“ su obojeni mračnijim tonovima i razočarenjem.[1] Pesimistični pogled na svet je posebno uočljiv u poslednjoj priči, „Zatočnik“, u kojem se pripoveda o liku bivšeg partizanskog mitraljesca Stevana Batića, koga nakon rata vlasti zaboravljaju.
Bašta sljezove boje posvećena je Ziji Dizdareviću, književniku i Ćopićevom prijatelju koji je ubijen u koncetracionom logoru Jasenovac. Ova posveta u formi pisma ujedno je i predgovor samoj zbirci. Ubistvu prijatelja i razornim silama zla koje vladaju u ovom svetu Ćopić se suprostavlja pisanom rečju i pričama o ljudskoj dobroti. Kako ističe: „Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može seći naše mesečine, nasmijane zore i tužne sutone.”
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
Pismo Ziji Dizdareviću / BAŠTA SLJEZOVE BOJE – Branko Ćopić / Video, Tekst
Pismo Ziji Dizdareviću / Posveta iz knjige BAŠTA SLJEZOVE BOJE
Književniku ZIJI DIZDAREVIĆU ubijen u logoru Jasenovac 1942.
DRAGI MOJ ZIJO,
Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka, Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze:
„Crni su im konji, crne potkovice.“
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš. . .
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
DOŽIVLJAJI MAČKA TOŠE – Branko Ćopić / Priče za decu, Knjige, Tekst
DOŽIVLJAJI MAČKA TOŠE
UVOD
Ovi doživljaji slavnog mačka Toše i njegovih prijatelja Miša proroka i psa Šarova napisani su uz pomoć Tošina dnevnika, koji je pronađen iza pseće kućice čuvenog buvolovca Žuće, pod samom krošnjom jedne trešnje. Na trešnjinom stablu poznavao se otisak oštrih kandži. Znači da je Žućo iznenada potjerao neopreznog
Tošu, a ovaj, klisnuvši uz drvo, izgubi svoj dnevnik.
Dnevnik je bio prilično oštećen. Vidi se da ga je gazda nosio sa sobom kroz trnje, noću kroz rosnu travu i po prašnjavim tavanima. Osim toga bio je umazan slaninom, nagrizen od miševa (kolike sramote za jednog mačka!), a na posljednjoj strani pisalo je krupno, psećom azbukom:
„Ovaj dnevnik zaplijenio je i pročitao Žućo pas, ovdašnji čuvar kuće i pseći knez. Ništa mi se ne sviđa, pravi mačji kašalj. Ne vrijedi jedne čestite koske! U mravinjak s piscem!
ŽUĆO,
veliki pseći knez,
nosilac Zečje medalje
s ukrštenim koskama.“
PRVA GLAVA
Tajanstvena kola, još tajanstveniji džak i vrlo tajanstveno micanje u džaku — Da li je džak gospodin, svinja ili razbojnik? — Vožnja u pogibiju
— Čok — tok, čok — to — rok! — lupkaju drumom četiri nepotkovana kopita, nasađena na četiri tanke noge. Noge na sebi nose čitavo jedno magare. Magare za sobom vuče mala kola, a kola voze jednog srditog čiču i jedan zavezan džak. Svaki čas čiča se okreće i nešto ljutito razgovara sa džakom. Džak samo ćuti, možda zbog toga što je zavezan, a možda i zato što ne zna da govori.
Ko li je taj čiča koji razgovara s jednim običnim džakom? Da možda nije lud ili pijan? Hajde da ga čujemo.
— Ehe-he, sad ti se smrklo, gospodine moj! — gunđa čiča okrećući se džaku, a na to se gospodin džak samo malo pomakne kao da nemarno sleže ramenima.
— Pa šta ja tu mogu — smrklo, pa smrklo.
Mora da neko ima u džaku dok se on tako miče. A taj Neko sigurno misli:
— Znam i ja da mi se smrklo, jer se u džaku ništa ne vidi. Pored kola promiče red starih vrba. Kola, znači, putuju kraj neke rijeke.
— Sad ćeš ti meni u vodu, svinjo jedna! — gunđa čiča i opet se okreće. Svinja džak samo se strese kao da se uplašio, ali ništa ne odgovara.
Čiča svaki čas silazi s kola i svojim zelenim očima bulji u modre virove rijeke, ali mu se nijedan od njih ne dopada.
— Eto — kaže on — u onaj gore nisam te bacio, jer je mnogo plitko, a ovde, opet, mnogo je duboko. U slijedećem će, vjerovatno, biti previše ribe, a još dalje, vrag da ga nosi, neće mi se dopasti sjenke vrba ili tako nešto slično. Tako ću, najzad, stići i do kraja rijeke, a posao neće biti gotov.
Zabrinuti čiča opet skače u kola i vozi dalje, a kad ponovo naiđe na dubok vir, on se okrene svom džaku, žalostivo klimne glavom i veli:
— Vidiš, ni ovaj mi se ne sviđa, a baš bih te bacio. Hajde, opet ćemo dalje, razbojniče jedan!
Razbojnik džak samo ćuti, i na to čiča žalostivo zaključuje:
— Ej, Tošo, Tošo, crni druže, zar kod toliko miša u mlinu ti ipak izjede moju slaninu?
Džak Tošo na te riječi samo pokajnički mijauknu.
Hop, sad znamo tajnu. Zavezani džak nije ni gospodin, ni svinja, ni razbojnik, već se u džaku nalazi neki mačak, a taj zlosrećni mačak… on je svakako i veliki gospodin, i strašan razbojnik, i grdna svinja, a ime mu je Tošo.
Tako je zaista.
U kolima se vozi mlinar Trišo i niz rijeku traži vir u koji će baciti svog nevaljalog mačka Tošu, ali nigdje da pronađe tako dobar vir. Njegov mačak čini mu se
ipak bolji od svakog vira. I što virovi postaju dublji, čiča izgleda sve tužniji.
DRUGA GLAVA
Iz koje se ništa ne vidi, jer se nalazimo u džaku, ali se zato ponešto čuje
(PREPISANO IZ TOŠINA DNEVNIKA)
„Jao meni, crnu i kukavnu, evo me uhvatiše i u džak zavezaše. Sad me moj čiča Trišo nekud vozi, a sigurno na dobro mjesto dospjeti neću. Nastradao sam, nadrljao sam, obrao sam bostan, ode mi koža na šiljak! Gore mi je nego da sam se našao u kućici psa Žuće, starog buvolovca i mog ljutog dušmanina.
— Zašto su me spremili u džak? — pitaš me, prijatelju moj !
E, to ti ni ja sam ne znam tačno kazati. Lijepo sam živio kod svoga gazde, čičaTriše, mlinara. Miševe sam lovio, skitao se po visokoj travi oko rijeke i peo se na stare vrbe da odozgo gledam kako se ribice po viru igraju. Mijau-vrnjau, užasno volim ribice, ali se još užasnije bojim vode! Probao sam svakako da koju ribu namamim da izađe na kopno, ali mi to nije pošlo za nogom. Zvao sam ih da im nešto prišapćem na uvo, obećavao sam im i slaninu, kobasicu i mnoge stvari kojih ni sam nemam, ali uzalud. Ribice mi ništa ne odgovaraju, samo me nepovjerljivo gledaju svojim okruglim očima i vrte repom. Oho, rep im ljubim, alaj su slatke!
— Deder, zašto si u džaku? — opet vi pitate.
Zašto, zašto! Ko će to znati. Možda zbog toga što je iz mlina nestajalo mnogih stvari za jelo, pa mene za to okriviše. Jao-mijao, alaj si nepravedan, dragi moj čiča! Ko krao? Ja?
Vjerujte mi, nikad mi krađa ni na um nije padala. Ja samo priđem komadu slanine, dodirnem ga brkom i — hop! njega nestane. Šta se s njim desi, nek sam đavo zna. Tek ti samo čujem svog čiča-Trišu:
— Ovamo, razbojniče brkati, kamo slanina?!
— Odnio je miš — kažem ja.
— A zašto je nisi oteo? — pita čiča.
— Oteo sam je, evo je u trbuhu! — odvratim ja, a čiča na to mlac, mlac! brezovim prutom. Eto, tako ti ja prođem, a ni kriv ni dužan. Otkud se slanina odjednom stvorila u mom trbuhu, to ti ni ja ne bih znao kazati.
Desi se, opet, da čiča Trišo ulovi ribu, a ja samo priđem da je omirišem i — gle čuda! — odjednom vidim sebe kako bježim kroz travu s ribom u zubima. Još se i ne okrenem, a ribe već nema. Jesam li je pojeo, nisam li — ne znam, obraza mi! Sira opet, nestane čim se moja sjenka nad njega nadnese, ali šta sam ja tu kriv. Nek bježi kao što radi miš, pa će se spasti. Zašto mi sam skače u usta? Ni ja ne skačem u usta onome zlikovcu i buvolovcu Žući, pa mi je koža sve do danas zdrava i čitava.
Ali sad! Kud li me ovo vozi moj čiča?“
TREĆA GLAVA
Mlin kod koga ne dolazi podne — Od pileće do slonovske džigerice — Puna kola lopovluka — Mirisi iz nepoznate krčme
— O, baš moram da umlatim ovoga svoga kradljivca, ovoga ljenčinu, ovoga nevaljalog mačka, koga miševi već i za brkove vuku! Tako se sam sa sobom razgovarao čiča Trišo, a baš mu je bilo žao njegovog Toše, krupnog brkatog mačka, čičinog jedinog druga u usamljenoj pustoj vodenici.
Trišin mlin bio je tako daleko od sela, na samom ulazu u mračni gorski klanac, da tamo čak ni podne nije dolazilo. Kad bi bilo vrijeme ručku, a to su i čiča i mačak znali po nepogrešivom satu — trbuhu, starac bi samo rekao:
— Tošo, hajde da ručamo, jer je podne baš sad prošlo tamo preko onoga brda. Kad bi neki putnik zapitao za čiča-Trišin mlin, seljani bi obično odgovorili:
— A, čiča-Trišin mlin?! To ti je tamo gdje je đavo reko laku noć, tamo gdje se smrkne prije neg svane, tamo gdje čak i put zaluta i bez traga se izgubi u klancu iza
mlina. Idite za tragom psećeg kneza Žuće, to je tamo negdje.
Zaista, seljaci idu u mlin samo kad moraju, a pseći knez Žućo odlazi tamosvaki dan da pravi zasjedu mačku Toši. Ljut je na nj zbog neke džigerice, pileće ili teleće, to se već davno zaboravilo kakva je bila, ali mržnja je ostala. Prve godine Žućo je pričao da je to bila pileća džigerica, druge godine da je praseća, treće da je teleća, četvrte je već narasla u volovsku, a bude li se tako i nadalje produžilo, jednog dana ćemo vidjeti Žuću kako juri za kradljivcem Tošom i viče:
— Lopove, lopovski, ovamo daj onu džigericu od slona!
Eto, u takvoj samoći živeo je čiča Trišo, i zato ne treba da se čudite zašto je toliko volio svog jedinog druga, mačka Tošu, i zašto se tako teško odlučivao da ga baci u rijeku.
— Rđo, zarđala, zbog tvojih mačjih lopovluka ostaću sam na svijetu, jer kao što vidiš, vozim te da te bacim u vodu — gunđa Trišo i okreće se džaku.
— A zašto me nisi bacio odmah iz mlina, pa pravo u vodu: pljus! — gunđa žalostivo mačak.
— Zato što bi ti onda grob bio suviše blizu, pa bi me stalno podsjećao na tebe i rastuživao.
— A zašto me voziš u kolima? Mogao si da me uprtiš na leđa.
— Ehe, moj Tošo, ti na svome vratu imaš toliko teških krađa, krupnih lopovluka, grdnih podvala i masnih prevara da to jedva može stati u jedna dobra kola. Još sam te male grijehe ostavio kod kuće da magaretu koje nas vozi ne bude previše teško.
Dugo su se tako vozili niz rijeku sve u razgovoru, dok mačak ne povika iz džaka:
— Stoj, osjećam čarobni miris pržene ribice!
— I meni miriše vino! — uzviknu čiča Trišo — sigurno je blizu neka krčma.
— A meni vjetar nanosi dah planinskog sijena. Znači da ta krčma ima i štalu — dosjeti se magarac.
— Naprijed, junaci — komandova čiča.
— I prve i zadnje noge u trk! — njaknu magarac…
— I moj džak ukorak! — frknu mačak.
Kola sa čičom i džakom u oblaku prašine zamakoše iza drumske okuke.
ČETVRTA GLAVA
Neobična krčma bez trećeg magarca — Lovljenje mjeseca. Džabe, baci me u rijeku! Ko je krčmar, a ko čiča Trišo, to zna samo mačak — Nestanak džaka
Jureći drumom, čiča Trišo ubrzo stiže pred jednu vrlo staru krčmu, nad čijim su vratima bila naslikana dva magarca, ispod kojih je pisalo krupnim slovima:
KRČMA KOD TRI MAGARCA
Čiča Trišo izbeči oči na sliku:
— Kako to: tri magarca, a samo su dva naslikana? Gdje je treći?
— Treći si ti koji ulaziš ovamo! — prošaputa sam za sebe debeli krčmar, a onda glasno dodade:
— Trećeg sam poslao po rakiju. Sad će se vratiti.
Čiča Trišo baci pred svog magarca naramak sijena, ostavi ga s mačkom u kolima i krenu u krčmu gunđajući:
— Najprije ću se dobro napiti da rastjeram tugu, pa ću tek onda baciti ovoga mog nevaljalca u vodu.
Sjede stari mlinar i započe piti zajedno s krčmarom. Slavna je to pijanka bila. Toliko su šlje- mali nekakvu ljutu rakiju da im se najzad učinilo kako im s neba namiguje mjesec, pa su istrčali u dvorište i stali da viču:
— Hej ti, silazi ovamo da te častimo!
Mjesec se na to samo lukavo smješkao, pa su se starci naljutili na tu njegovu drskost i riješili da se popnu na nebo i da ga izmlate. Uzeše zato nekakve dugačke ljestve i prisloniše ih uz veliki orah, iza čijih je grana virilo sjajno mjesečevo lice.
— Pridrži ti samo zemlju da se toliko ne ljulja — reče pijani čiča Trišo krčmaru — a ja ću se začas popeti na drvo i njega zgrabiti.
Tek što je čiča zakoračio na prvu granu, on se razdera:
— Šta je ovo, pobratime? Eno još jednog mjeseca, viri iz rijeke!
— A ja opet vidim jedan kako gleda kroz prozor moje krčme! — povika krčmar gledajući u prozorskom staklu sliku mjeseca. — Brže unutra da nam ne popije rakiju! Zagrijani starci trkom upadoše u krčmu, ali tamo od mjeseca ni traga. Pojuriše onda na rijeku, koja je tekla pored samog dvorišta, ali kako je mjesec bio već zašao za novi brijeg, ne vidješe ga ni u rijeci ni na samom nebu.
— Nema ih, pobjegla sva trojica! — uzdahnu čiča Trišo. — Hajdemo natrag u krčmu. Upali lampu, pa ćemo nastaviti da pijemo.
U toku dalje pijanke čiča Trišo odjednom se prisjeti:
— Ček, ček, pobratime, pa ja treba da bacim u vodu džak s mačkom ili, možda, džak treba da baci mene? Auf, sad sam baš zaboravio, ne znam ko koga treba da baci. Teturajući, čiča dođe do kola, uprti džak na leđa i spusti se na obalu, pa se tužno razvika:
— Hajde, džače, baci me u vodu! Baci me, Tošo, stari druže!
Ni džak ni mačak Tošo nisu se micali s mjesta. Čiča na to mudro zaključi:
— Poštedio si mi, znači, život. Ehe, onda i ja obećavam da više neću krasti tvoju slaninu, ali zato idem ponovo piti.
— Ura! Imaš pravo, brate naš! — povikaše ona dva magarca iznad vrata krčme.
Do ponoći se krčmar i čiča Trišo toliko napiše da su zaboravili ko je od njih krčmar, a ko je čiča Trišo.
— Ja sam krčmar, a ti si mlinar! — tvrdio je čiča Trišo.
— A možda smo obojica mlinari — vikao je krčmar.
— Idemo da pitamo mačka, on će to najbolje znati — predloži čiča Trišo, i oba krenuše prema rijeci, gdje je čiča bio spustio svoj džak, ali gledaj čuda — džak bijaše iščezao!
— Uf, uf, sad smo obrali bostan! — zakuka čiča. — Ko će nam sada kazati koji je od nas krčmar, a koji čiča Trišo, stari mlinar?
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂
Ovaj sajt koristi kolačiće (cookies). Nastavkom korišćenja ovog sajta saglasni ste sa našom upotrebom kolačića.
Ovaj veb sajt koristi kolačiće da poboljša vaše iskustvo dok se krećete kroz sajt. Od toga, kolačići koji su kategorisani kao neophodni se čuvaju u vašem pretraživaču jer su neophodni za rad osnovnih funkcionalnosti sajta. Takođe koristimo kolačiće treće strane koji nam pomažu da analiziramo i razumemo kako koristite ovu veb lokaciju. Ovi kolačići će biti sačuvani u vašem pretraživaču samo uz vašu saglasnost. Imate opciju da isključite ove kolačiće. Ali odustajanje od nekih od ovih kolačića može uticati na vaše iskustvo pregledanja.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Cookie
Duration
Description
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.