SERBIA – Miloš Crnjanski

SERBIA – Miloš Crnjanski / Poezija, Video, Recitacija (poemu govori Petar Kralj), Tekst pesme

SERBIA

Isplivah na groblju, u nesvesti, kao modar rak.
Vaznesen u zelenom vrtlogu, iz bezdana.
Sa neba je u svet oticala noć zvezdana,
a Mesec, u tamu, spuštao svoj poslednji zrak.

Bezmerno je svitalo i ja, neizvesna sen,
za ostrvom ovim, osunčanim vukodlakom,
još u mutnom snu, u vale i pene raznesen,
poskočih morem rujnim, na igru lak, i lakom.

Pogledah uvis, da li je to mesečine prah,
ili je ledeni vir zore, što mi guši dah?
Nisam znao da mi, trešnjom i bistrim potokom
i strasnom vitkošću devojke, njinom pritokom,
Ona to već, iz daleka, kolena prebija!

Prvi put izgovorih: Serbia.

Porođajem u tuđini, pod zamrzlim snegom,
hraniše me tvojim glasom, slabošću i negom.
Spustiše me u nemoć detinjstva, da te volim
i brigom, za Tobom, za ceo život, obolim.

Poviše me u bedu, da Te divnu, rajsku, znam,
ali ne dodirnem disanjem i ne sagledam.
Trideset godina da čekam da mi se javiš
i zenicom tvojom, groznom, nad zemljom zaplaviš.

Talasaj,
miluj, spavaj — kao jarak sad čeka zavičaj,
da trulim, i da se nikud više ne vinem, živ.
Kad iznemognem, i moga raspadanja talog
slivaće se u tamu, kroz reka naših mulj i sliv,
u zemlju koja vri, na dnu blata ustajalog.

O, ta krpa,
strašilo u žitu, ispod Mesečevog srpa,
bednica što vreba put i stada, iz zaseda.
To je sad Ona, odmor vranama i vrapcima,
što ni sahraniti mirno u nebesa ne da,
sjaj, što mi još osta, pod bolnim očnim kapcima!

Zar lutajuć mi otac tu je zemlju video?
I njoj me mati dojila, od prvoga plača?
Ljubičasti Šar zna koliko sam se stideo,
jer, sa mnom, cvetno drvo, već umorno korača.

Nikad me nisu svet, ni blud, slatko opijali,
već ta zemlja koju se umaram da razgalim!
Ni svila, ni strast, me nisu tako uvijali,
kao zagrljaj bolan tih mrtvih, telom palim.

Za tamni jaz lepote države sam ludeo,
u duši miris gorak rađanja udisao,
pa i kad bih, smućen, u tuđini zabludeo,
brak, na rodnom tlu, vraćao je svemu smisao!

I sad, u toj
brdini tvrdoj, bez smisla po krvi rasutoj,
ne samo da senima svojim ne nađoh mira,
nego ni za tuge, što se rodih da ublažim,
ne znam više šapata, pogleda, ni dodira!

U Serbii, zornjaču tražim.

A biće:
ateist nisu ni ovde zenice, kad sviće,
i dah je žića manje, nego u tuđini, čist.
U Bogu je vedro. U nas, sve se sneveseli
i, kao što jesen ne zna svaki svoj sveo list,
umreću zbog Serbie, a nismo se ni sreli.

Da li je
to ista moć, koja sve rasipa i razlije?
Mesec, što kotrlja, večerom, prazni svet svoj žut?
Ona magla, i dim, što stresa, lukom srebrnim,
kad razdire noć, na svetli, neznan, Mlečni Put,
što se gubi u zvezdanim pustinjama crnim?

Ili sjaj
jutarnje buktinje Sunca, što diže u beskraj,
pa nas ljulja, u plavetnilu, kao rosnu kap?
Led večernjače, rumen, u nadzemaljskoj tuzi?
Kad, u suton, prelivaju oblaci, kao slap,
prolaznost, u kojoj smo svi, u providnoj suzi?

Uvek sam, bled i prazan, u svetu ovog slasti,
znao da sve to gubim, u telu, i pod travom.
Da i sa tih promena pada mrak pepeljasti,
i veje, gusto, bliskom i daljem, snom i javom.

Serbiu, jedinu još, hučala je ta bura,
koje se sad, modar od davljenja, gorko, stidim!
Urlah, sred ludog skakanja mora i mehura,
da tišinu vanrednu nad zavičajem vidim.

Nadah se da ću na brdu umoran da duhnem,
začeće i veselje poljupcem da potpirim.
Rascvetane padine da vračam i ukunem,
nepomičnošću, sav svet da stišam i umirim!

Pa to zar
da bude meni grob? Gde je bolan Svetozar
milovao lica, pod obrazinama ruskim?
Zato se, kao Mihajlo, tuđine liših?
I ja ću tu vrteti, po gungulama uskim,
bedne znake ljubavi, sve praznijih i tiših?

I bi rat,
da se, nad grobljem našim, omili smeh i razvrat,
i skine, navek, žud za sinom, sa mutna oka?
Zato je zar bila tama mesa i sjaj misli,
duž mladosti, neveselost gorka i duboka,
da sa Serbiom umru i mog imena smisli?

Patio sam uvek, i zar nije prah, ništa, dim,
to proleće, sa svojim biljkama i bubama?
U zemlji mog detinjstva, koju i ne vidim,
nevraćenoj više dečjim, ni vojnim, trubama.

Zar me nije kiša mutna, marta i aprila,
uvela u bolnu zbrku igračaka sitnih?
Pa šta mi dobro osta, od svih tih toplih krila,
što su me nad Frušku bacala, sa ravni žitnih?
Ne ostade mi ni mila roda,
što, bela, rumenom nogom, hoda.

Ni dete moje, dakle, ne silazi sa nekog,
prečistog i predivnog, nežnog, sveta, dalekog
u kome se nevidljivo u vidljivo menja,
nedokučivom, sveznajućom slašću rođenja!

Stidni bol prve nepravde, lažni žig sramote,
i prvo poniženje, kikotom je opeklo,
ali tek kad ljubav snagu i volju mi ote,
sve je, iznemoglo, u nepovrat, oteklo.

Žar, san, svilu, pesak, šta li, sad, u ruci držim?
Kad sve to, što tamo bi i prođe, ovde zahvatim.
Zar sam to ja, što upaljenim pogledom spržim,
sav taj svet, kuda više ne mogu da se vratim?

Da li tela, mili gradovi, ili seni, to
drhte, u slabosti sna i žudi ruku grubih?
Sve ono što videh drago, tužno, plemenito,
zbog čega, gde sve, i šta sve, žarko, ne izljubih?

Vratih Ti se!
Pa zar da kopnim, bolujem, mrem,
u smrti, kuda si brdovita se rasula?
Budućnost, što mi obeća rascvetani Srem,
uzalud je, suzom braka, na Tebe, kanula.

Ljubav mutna više na usnama mi ne rudi,
nit mi po nesvesti protiču preobraženja.
Zgasnuo žar za Tobom sija mi još na grudi,
ali pun žalosti i očajnog razdraženja.

Neću sačuvati ni misao,
da sam cvetnu granu udisao.

Zanavek, zbilja, zar, ovaj svršetak se širi,
svemu što je bilo sazidano uvrh gora?
Zato su frulom planini svirali pastiri
i duši mojoj Serbia bilo što i zora?

Na Krfu, 1925.

Miloš Crnjanski

Pročitajte više:

Miloš Crnjanski – Poezija, Prozni radovi, Citati, Biografija

POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu – Tekstovi pesama, Recitacije, Knjige, Otpevane pesme, Video…

Najlepše bajke i priče za decu – Dečja riznica

BASNE – Antologija najlepših basni

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

JA, TI, I SVI SAVREMENI PAROVI – Miloš Crnjanski

JA, TI, I SVI SAVREMENI PAROVI – Miloš Crnjanski / Video, Recitacija, Tekst pesme, Citati

„Pesma JA, TI, I SVI SAVREMENI PAROVI, napisana u Beogradu, na Univerzitetu, 1919.“ – Miloš Crnjanski

JA, TI, I SVI SAVREMENI PAROVI

Ceo nam je dan dug, i dosadan.
Do večeri, kad se, krišom, sastajemo.
Poljubac jedan, brz, i negledan,
dosta nam je. Da se svetu nasmejemo.
Da odemo u noć, kao da smo krivi.
Lako, kao tica, koja kratko živi.

Naš viti korak ne vezuje brak,
ni nevini zanos zagrljaja prvih.
Nego osmeh lak, što cveta u mrak,
na usnicama sa dve-tri kapi krvi.
Ruke nam ne drhte, od stara prstenja,
nego od žudi, straha i sažaljenja!

Ah, nije taj strah samo naš uzdah,
kad vidimo šumu, kako lako cveta.
Nego je to plah, isprekidan dah,
kojim bi nekud dalje, sa ovog sveta.
U Slobodu, kud, nad nama, grane jezde.
U prah mirisan, kud lipe raspu zvezde!

Uzeše nam čast, ali svetli slast,
nebesna, kao ponos, na našem licu!
Naša je strast gurnula u propast:
laži, zakone, novac, i porodicu.
Od poniženja nam je klonula glava,
al nam se, u telu, proleće spasava!

Naš tužan osmeh blagosilja greh;
žig onih koji ljube, na svetu celom.
Ceo nam je dan dug i dosadan,
i prolazi u ćutanju neveselom.
Tek uveče, slobodan ko u travi cvet,
ja te čekam. Na jednoj klupi. Razapet.

Beogradski univerzitet, 1919.

Miloš Crnjanski

Pročitajte više:

Miloš Crnjanski – Poezija, Prozni radovi, Citati, Biografija

POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu – Tekstovi pesama, Recitacije, Knjige, Otpevane pesme, Video…

Najlepše bajke i priče za decu – Dečja riznica

BASNE – Antologija najlepših basni

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

Miloš Crnjanski – VEČNI SLUGA

Miloš Crnjanski – VEČNI SLUGA / Video, Recitacija, Tekst pesme, Komentar uz pesmu

https://youtu.be/j7KpxTKlVAw

VEČNI SLUGA

Oplakali ste rat
i mislili: sad je kraj.
O mučenici,
vešala rastu više
nego sin, žena i brat
i verna su, u beskraj!

Okitiće mramorom sale
i spustiti zavese žute,
da lešine zidove ne provale
i da ćute!

Obesiće odore šarene
i noge i ruke vojnika,
a ruševine i obeščašćene žene,
gledaće samo sa slika.

Ah, sve je to leprš šarenih tica,
pobede gorka slast.
Otadžbina je pijana ulica,
a očinstvo prljava strast.

Smeh se zaori da sve dovrši,
sram se krije iza grobnog plota.
A posao sluge dalje da vrši,
za svačiju bludnicu, i skota,
bog ostavlja, u ritama, čast.

Miloš Crnjanski

KOMENTAR UZ PESMU „VEČNI SLUGA“

Februarska revolucija bila je pobuna vojnika u ratu, oktobarsku su nastavili civili, revolucionari. U Austriji, civili su revoluciju prekinuli. Kad su se pobunjeni vojnici razišli, socijaliste u Beču mislili su da je, zasad, dosta ono što su postigli. Monarhija je bila skrhana, car u izgnanstvu, Opštinu su držali radnici. Mislili su, na proleće će nastaviti.

To nisu bili prvi revolucionari koji su se prevarili; ni poslednji.

Sem toga, taj zamor, posle pobede, i u ratu i u revoluciji, pojava je koja se vraća, u istoriji. Posle pobede njihovih ideja, umorni su i pojedinci. Post coitum omne animal triste.
Vojska nove Austrije, tobože republikanska, pojavljuje se, na ulici, pod zastavama novim, crveno-belim, srednjovekovnim. Ona zauzima položaj po Beču, zauzima i stanice, a pred jednom stanicom puca na gomile zarobljenika, koji nagrću na stanice, u želji da se vrate svojim kućama, što pre, kao ovce.

Austrija se raspala, a socijaliste su zabrinute. Želeli bi da je sačuvaju u formi neke Dunavske konfederacije.

Beč, međutim, pada sve niže.
Oni koji su prevaranti, koji trguju, koji se bogate, žive kao da se svako jutro kupaju u šampanjcu. Muzike sviraju i orgija se do zore.

Oni koji su ostali bez zarade, bez kuće, lutaju ulicom, kao prosjaci što pružaju ruke, ali ćute. Puno je porodica gde su ostale samo žene, koje pokušavaju da nasušni hleb zarade. Nisu se vratile iz zarobljeništva hiljade i hiljade. Ne rade više ni pekarnice.

Ceo Beč je podeljen, ne više na monarhiste i republikance, katolike i socijaliste, nego na poštene i nepoštene. Na časne ljude i obešenjake. Skupoća raste. Po ulicama se pojavljuju rite.

U trenutku kad je naša pobeda sigurna, i mene obuhvata to gađenje, od pobede, neshvatljivo i ludo. Ne ide mi se iz Beča u Zagreb, gde je počelo krvoproliće. Na Jelačićevom trgu ima mrtvih.

Sem toga, sve su veze sa prošlošću prekinute.

Ne dobijam više pisma od matere, ne idu tamo ni železnice. Ostajem sam u svom stanu, bez novaca, i rasprodajem stvari, da bih imao da platim hranu i kiriju. Skupoća raste.

Stidim se, međutim, da priznam svojim poznanicima i poznanicama šta me je snašlo, i sklanjam se u okolinu Beča (u Hinterbril), kao posle sarajevske bombe, pre četiri godine.

Moja ujna je pobegla iz Beča, i nije mi ostavila ni svoju adresu. Valjda se boji da ću doći da tražim nasleđe.

Moja stara tetka, kaluđerica, zablesavila je od svega što o Beču čuje.

Veli, sve što se događa na svetu kazna je Božja, za naše grehe.

Ja se onda rešavam da odem do Komorana, do dvadeset i devete, da opet uđem u kasarne. Na kraju krajeva, posle toliko godina, treba, valjda, da me neko vreme hrane. Duguju mi i plate. U Beču mi traže kiriju, ne loži se. Iako je život u vojsci bio i glup i ružan, u svom puku osećam se kao usred neke moje familije.

Međutim, u Komoranu, kad stižem, trešte mitraljezi na mostu, kod stanice, kao sred Galicije. Pitam: šta je to? Vele, razgraničenje nove države. Tuku se neke češke kompanije i neki mađarski husari. Komorana ima, to prvi put čujem, sa obe strane reke.

A što se tiče dvadeset i devete, koja se toliko puta klela da će pobiti sve austrijske oficire, nije, vele, nikog ubila. Pukovnik je dobio svega dva šamara. Puk se prosto razišao, kao što se sneg topi pored vatre.

Ja onda napuštam ideju da tražim svoje stvari i kufere, iz kasarne.

Pokušavam jednim vozom, punim vojnika, da doprem do Pešte.

Nameravam da odem do Temišvara, a odatle u Ilanču, kod matere.

Međutim, pre Pešte, u noći, voz staje na otvorenoj pruzi i vagone opkoljavaju revolucionarne patrole. Upadaju neki mornari i viču: „Svi oficiri, napolje!“

Imamo da predamo sve stvari koje su državne.

Na novoj rumunskoj granici, vele, Mađare koji se vraćaju iz rata skidaju do gole kože. A na češkoj granici oduzimaju im čak i cipele. I mi, Jugosloveni, kažu, pljačkamo one koji se vraćaju iz Italije.

Ja onda, učtivo, silazim i trudim se u svetlosti fenjera železničara, da budem što pitomiji i ljubazniji. Uplašen sam i umoran. Bojim se da me neki od tih, neispavanih razdraženih mornara prosto ne ubije. Oni mi oduzimaju sablju (opet se nosila), mape, dogled, i revolver, iako ja tvrdim da su te stvari moje, kupljene. Vele, ne vidi se.

Skidaju mi i šinjel oficirski, koji je postavljen krznom, pa izgleda generalski. Drhtim u noći od zime, i dižem od šinjela ruke. Oni mi vraćaju šinjel, vrlo učtivo, i kažu: to je privatna svojina, vidi se. Zatim mi kažu da u Temišvaru nije srpska vojska, nego su Rumuni. Ako pokušam da pređem granicu, kod Segedina, uhapsiće me.

Ja onda pitam železničare kako je u Pešti.

Vele, teško je. Mnogo je sirotinje. Nisu još pali tako nisko kao Bečlije, ali ima mnogo bede.

Ja se onda vraćam u Beč i pokušavam da odem u Zagreb, preko Južne stanice.

Pred stanicom prisustvujem još strašnijoj komediji povratak iz rata.

Rulje vojnika koji se vraćaju iz Italije i gomile zarobljenika posele su sve pruge, vozove, vagone, lokomotive. Vise, kao grozdovi, sa krovova i stepenica železnica. Uzalud ih železničari opominju da će kod prvog tunela izgubiti glavu, nogu, ili ruke. Niko ne napušta zauzeto mesto i nikakva sila ne može da ih skine.

Vozovi idu bez reda, a katkad se čuju i pucnji iz, prikrivene, puške.

Polazeći, najzad, u Zagreb, sa ceduljom Narodnog vijeća, ostavljam Beč u slici potpune mizerije. Mrak, slabo osvetljenje, hladno, ne lože. Cene jestiva visoke. Po ulicama, oko stanica, gomile. Trguju i prose.

Moje rodoljublje, privremeno, sasvim je nestalo, a namesto njega došlo je neko gađenje. Zaroastričko.

Austriju, rat, političke borbe, revoluciju, ne vidim više kao borbe naroda, nacija, nego kao borbu gde se dvoje bore: dobro i zlo. Obešenjakluk pobeđuje, a sirotinja prosi.

Tuku one koji imaju medalje, i kad su podoficiri, i ja gledam kako, naslonjen na zid stanice, jedan narednik, koji se tek vratio, stoji kraj svoje žene i dece i plače. Ne nalazi prenoćište.
Kroz veliku gomilu vojnika što još uvek na stanici, po patosu, leže, prolazim kroz specijalnu čekaonicu, gde mi opet traže stvari koje su „državna svojina“.

Najzad, sa jednim kuferčetom, sentimentalno, ulazim u jedan voz koji će me, zauvek, odneti. Rat je svršen. Završena je i jedna epoha Evrope. Završen je i jedan deo mog života. Bečke romantike. Idem u svoju zemlju.

Gomile vojnika koji stoje na prozoru gledaju kako pokušavam da se popnem u vagon, smeju se, urlaju i viču: „Napolje, oficiri! Nema više oficirskih vagona! Napolje!“

Kao što to obično biva kad se pojedinac sretne sa gomilom, ja onda, melanholično, popuštam i sedam pored voza, na svoje kuferče.

Na to u vagonu nastaje kao neko glasanje, neki silaze, i ubacuju me, ljubazno, kroz prozor u vagon, u kom su kao sardine. Daju mi prijateljski mesto, kraj sebe.

Nude me zatim i ostacima svoje večere. Što je najlepše, iz razgovora tih trupa, koje se, okolnim putem, vraćaju iz Italije, saznajem da su se neki delovi austrijske vojske tukli i posle potpisa primirja i kapitulacije. Neki delovi jednog mađarskog puka i, izgleda, i neki bataljon dvadeset i devete, na položaju Monte Tomba („Breg groba“) tukli su se i išli su na juriš i posle potpisane kapitulacije.

Vele, smatrali su da nije lepo predati se.

Stideli su se careve kapitulacije.

Onog što je imao običaj da pita za medalje.

Meni se onda čini da sam pogrešno mislio da se borbe vode između Austrije i revolucije, između Imperije i moje nacije. Borbe se, večne, čini mi se, vode između Dobra i Zla.
U svakom slučaju, kad sam stigao u Zagreb, i izneo sa stanice svoje koferče, moje su misli bile, priznajem, jako konfuzne.

Miloš Crnjanski

Pročitajte više ~ ANTOLOGIJE

Miloš Crnjanski – BIOGRAFIJA, CITATI, POEZIJA, PROZA

POEZIJA ~ Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

BASNE / Ezop, Dositej Obradović, Branko Ćopić, Narodne basne…

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu / Najlepše pesme za decu / Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

Najlepše bajke i priče za decu / Dečja riznica

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

PRIČA – Miloš Crnjanski

Miloš Crnjanski – PRIČA / Video, Recitacija (pesmu govori Petar Kralj), Tekst pesme

PRIČA

Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamiriso bagrem beo.

Slučajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oči i ćutim.

Kad bagrem dogodine zamiriše,
ko zna gde ću biti.
U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad više.

San Vito, al Tagliamento, 1918.

Miloš Crnjanski

LIRIKA ITAKE

Pročitajte više ~ ANTOLOGIJE

Miloš Crnjanski – BIOGRAFIJA, CITATI, POEZIJA, PROZA

POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu / Najlepše pesme za decu / Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

BASNE / Ezop, Dositej Obradović, Branko Ćopić, Narodne basne…

Najlepše bajke i priče za decu / Dečja riznica

CRTANI FILMOVI – Stari, dobri crtaći / Sinhronizovani

MUZIKA ZA DECU – Najlepše otpevane pesme i muzika za decu

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži i tekst: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

SVETA VOJVODINA – Miloš Crnjanski

Miloš Crnjanski – SVETA VOJVODINA / Video, Tekst

https://youtu.be/j7KpxTKlVAw

SVETA VOJVODINA

Gospodar Pantelija Popić, varoški kapetan nazvan „Tutalo“, spustio je pet grumena šećera u kavu.

On je bio sam u sobi namrgođen, „carski“ činovnik. To carski se izgovaralo vrlo tiho, a činovnik glasno, vrlo glasno. Beše to u jednom gradiću, jednog mokrog jutra, pred proleće.

Po lancima pred magistratom skakutali su i ljubili se vrapci, a on ih je nerado slušao. Rado su ih slušali samo robijaši, što su uz- disali iza tamnih rešetaka, po podrumima donjim. Bilo je rano, svud tiho po sobama, ipak, on je znao da mu je žena ustala. Gospodar Panta Popić, varoški kapetan, nazvan „Tutalo“, osećao je ženu i kroz zidove. I to bi ga odmah ražljutilo. Ustao je i pošao gore-dole, u svojim plavim, naboranim pantalonama. Gledao je u zemlju, imao je male, vrlo male noge i rado ih je zagledao, kako se igraju u malim, lakovanim čizmicama. Pripasao je svoj zlatni, tanki „degen“, i stao u prozor da se sunča. Čuo je kako sluškinja na tavanu peva: „Što se bore misli moje.“

Gospodar Pantelija imao je grdne, žute, mokre oči, prazne kao ispijene čaše vinske. Pogladio bi se po namirisanoj kosi i mahao klobukom, koji je uvek gubio, i najradije zaboravljao pod
stolom. Išao je gore-dole, sitnim koracima, ramena su mu bila strašno široka i visoka. Zastao je pred ogledalom, pogledao se, i prošaptao: „e Panto, još si lep“. Kroz otvoren prozor se začu
kikot i trka; sluga i sluškinja su vijali kokoši, štipali se, i gurali. Njega obli bes, on je mrzeo sluškinje pred proleće.

Gospodar Panta je voleo ljubav, praštao je svakom, ali eto, juče, prepadoše njegovu sluškinju i slugu u zagrljaju među dvojim vratima. Iza jednog krila beše soba puna pandura, iza drugog
njegova pisarna, a to dvoje nesrećnih ljubavnika naslađivaše se među četiri daske. Bog milostivi jedini zna kako im je bilo.

Došlo je bilo vreme ljubičica.

On se besno osvrte i ode od prozora.

Pre je i on imao razne dragane, većinom švalje i glumice Narodnog pozorišta, dok je bio sasvim mlad i ciganke što sviraju u tambure. Pa i sad beše Pozorište došlo; on se radovao, pevucao, i mirisao se, ali nije dizao glave, samo se osmejkivao, gledao je u zemlju.

Miloš Crnjanski

Pročitajte više ~ ANTOLOGIJE

Miloš Crnjanski – BIOGRAFIJA, CITATI, POEZIJA, PROZA

POEZIJA ~ Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

BASNE / Ezop, Dositej Obradović, Branko Ćopić, Narodne basne…

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu / Najlepše pesme za decu / Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

Najlepše bajke i priče za decu / Dečja riznica

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

ETERIZAM – Miloš Crnjanski

Miloš Crnjanski – ETERIZAM (Ivi Andriću) / Video, Recitacija, Tekst pesme

ETERIZAM

Drugu Ivi Andriću

Moja je bajka:
da se u snu dok se spava
dobra čine, i da ništa
nije java.
Nismo znali a imali smo
čedo u daljini.

Rekao sam ti cvet jedan lak
ispuniće tvoje misli.
Sve osmehe koji su od bola svisli,
sačuvaće zrak
negde u daljini.

O ničeg nek te nije žao.
Zato sam ti tu misao dao
tužnoj goloj i beloj,
neveseloj.
Gledaj u jesen mirno,
kako se gubi dan
i ljubi.

Blago kao jedno zvono
da zazvoni u daljini
mišlju tom sam te dodirno.

Miloš Crnjanski

Pročitajte više ~ ANTOLOGIJE

Miloš Crnjanski – BIOGRAFIJA, CITATI, POEZIJA, PROZA

POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

MUZIKA ZA DECU – Najlepše otpevane pesme za decu

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu – Tekstovi pesama, Recitacije, Knjige, Otpevane pesme, Video. . .

PRIČE ZA DECU – Antologija najlepših priča i dramskih tekstova za decu svih vremena

BAJKE – Najlepše bajke za decu svih vremena

BASNE – Antologija najlepših basni

CRTANI FILMOVI – Stari, dobri crtaći / Sinhronizovani

DEČJA RIZNICA – Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu. . .

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

MIZERA – Miloš Crnjanski

Miloš Crnjanski – MIZERA / Video, Recitacija, Tekst pesme

https://youtu.be/Vw6Zqt0dWOc

MIZERA

Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l’ noć na Tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad Ti?

Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.

Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O nemoj da si topla, cvetna,
O ne budi, ne budi sretna,
bar Ti mi, Ti.

O ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?

O da l’ se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli,
po kiši?
Sećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.

Stid nas beše domova cvetni’,
zarekli smo se ostat’ nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?

Beč. U revoluciji. 1818.

Za studentesu, Idu Lotringer

Miloš Crnjanski

Iz knjige: Miloš Crnjanski – LIRIKA, PROZA, ESEJI / Izdavač: Matica srpska i Srpska književna zadruga, Novi Sad, Beograd, 1972.

Pročitajte više ~ ANTOLOGIJE

Miloš Crnjanski – BIOGRAFIJA, CITATI, POEZIJA, PROZA

POEZIJA ~ Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

BASNE / Ezop, Dositej Obradović, Branko Ćopić, Narodne basne…

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu / Najlepše pesme za decu / Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

Najlepše bajke i priče za decu / Dečja riznica

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

ZDRAVICA – Miloš Crnjanski

Miloš Crnjanski – ZDRAVICA / LIRIKA ITAKE / Video, Recitacija, Tekst pesme, Komentar uz „ZDRAVICU“

https://youtu.be/BIU0aPGnfD4

ZDRAVICA

Zdravo, svete, bledi ko zimski dan
u strahu.
Još je veseo narod jedan
u krvi, pepelu i prahu.

Vijaj oblake proletne, rumene,
pitaj ih za raj.
Ne treba nam žena kad cveta, ni kad vene.
Ne bacamo decu u zvezdan beskraj.

Za naša srca ništa nije dosta.
Za naša srca ništa ne osta.
Dok jedan od nas na zemlji diše:
da ni jedan vrt ne zamiriše.

Da živi groblje!
Jedino lepo, čisto i verno.
Da živi kamen i ruševine!
Prokleto što cveta u visine.

Mi smo za smrt!

Miloš Crnjanski

LIRIKA ITAKE

KOMETAR UZ „ZDRAVICU“

Sarajevski atentat značio je veliku promenu u istoriji našeg naroda, pa i pojedinaca koji su tom narodu pripadali.

Bosanci su sa masovne, većinom literarne patriotske akcije Prečana prešli na direktnu, terorističku akciju koja je ubrzala smrt Austrije.

Princip je, sem toga, prvi put, podelio naš narod, na klase. Ubistvo austrijskog prestolonaslednika odobravale su samo, takozvane, niže klase, i omladina. Takozvani viši staleži, buržoazija i crkva, ubistvo nisu odobravali.

Princip je, svojim aktom, ipak, udario svima nama na čelo žig ubica i svi smo mi postali sumnjivi policajcima, ne samo u Austriji, nego i celoj Evropi. Princip nas je tako povezao bolje nego što smo bili povezani, dotle, crkvom, tradicijama, krvlju. Jezik kojim je atentator govorio bio je jasan. Austrijskom carstvu bilo je odzvonilo.

Međutim, posle atentata, Beč se raseljavao u banje, prema običaju XIX veka. Sve se iz Beča razišlo u letovališta. Niko nije ni sanjao šta nas čeka.

I ja sam se, prvih dana posle atentata, sklonio u šumu Beča (u Hinterbruel), jer se policija beše, diskretno, zainteresovala za članove studentskog udruženja Zora.

Bezbrižnost u Evropi, kraj svega toga, u to doba, bila je tolika, da je, na primer, vrhovni komandant srbijanskih trupa (vojvoda Putnik) došao, na lečenje, u jednu austrijsku banju, tog leta.
To leto bilo je lepo, toplo, sa noćima punim zvezda, a varoši su vrvele od velikih, belih, slamnih šešira žena i crvenih suncobrana.

Bilo je i mnogo bicikleta.

Žetva, po selima, bila je tek završena.

Ja sam tada bio veren sa jednom mladom devojkom, koja je bila Srbijanka, iz Šapca. Bili smo se dogovorili da provedemo leto na moru, kod Trsta (Miramare).

Pre toga, hteo sam da provedem nekoliko dana u Novom Sadu, kod brata. Lakomislen kao što sam bio, došao sam u Novi Sad i ostao samo zbog jedne lepe, mlade žene, sestre tada čuvenog muzičara, koja je, sa svoje dve male devojčice, isto tako, bila došla da letuje kod brata. Ona je bila žena jednog čuvenog, srbijanskog oficira. Ja sam za tom ženom skakao, glavačke, u mutnu vodu Dunava.

Novi Sad je, tada, bio tek počeo da se kupa. A nismo se kupali, slobodno, u talasima reke, nego u nekim sandučarama, koje su se zvale kupatila, a ličile na kokošarnik, na vodi. Ženske su se za kupanje oblačile kao glumice za predstavu u „Follies Bergères“. Za vreme prošlog rata, Mađari su ubijali Srbe i Jevreje u tim kupatilima kao u klanicama.

Ja sam iz Beča pošao u žaketu boje blago zelenih maslina, u cipelama belim, od kože jelena, sa šeširom crnim igrača tangoa. Bio sam tipična pojava svog vremena.

Takav sam ušao ne samo u Maticu srpsku u Novom Sadu, nego i u haps, kad me je policija, u Segedinu, uhapsila.

Novi Sad nikad nije bio veseliji nego uoči prvog svetskog rata. Salajka se orila od bećaraca, a u restoranu „Bela lađa“ pevale su se komitske pesme i pesme iz srbijanskog rata. Prečani, kao što je to čest slučaj sa narodima na granicama, bili su razdragani srbijanskim pobedama u bugarskom ratu (koji je bio velika nesreća) i bili su gotovi na svašta. Jedna pesma, koja se pevala na račun nadmenog, samouverenog bugarskog generala Ratka Dimitrijeva, još mi zuji u ušima, ali ne može da se štampa. Njen je refren glasio:

„Ej, Ratko, Ratko!
…. te bratko!“

Austrija je, međutim, pripremala ultimatum Srbiji i rat, tajno, kao što se zločin priprema. Kad je oglasila mobilizaciju, iznenada, nastala je u celoj Evropi panika. Ocevi i deca, muževi i žene, počeli su da se traže, očajno, preko telefona.

Počela su bila i hapšenja.

Dok sam ja čitao Zmaja, Miletića, Kostića i divio se pesmi koju je Kostić napisao o Šekspiru („našem Viliju“), novosadska policija pohapsila je srbijanske glumce pozorišta i strpala ih u voz, da ih otpremi, i internira. Među njima je bio i čuveni komičar, Buca.

Pomenuta mlada žena, sa svoje dve male devojčice, pokušala je onda da se vrati svojima, ali je granica, kod Zemuna, već bila zatvorena. Policija joj je dozvolila da otputuje za Srbiju, ali preko Bukurešta. A u Segedinu, noću, uhapšena je, kao „špijunka“.

Sa njom sam uhapšen i ja.

Otkud tu i ja, to bi bila duga priča i ne tiče se nikoga. Davno je mrtav taj čuveni muzičar u Novom Sadu, i taj čuveni oficir, a mrtva je i ona.

Još samo moje srce slušam kako kuca.

Cor meum vigilat.

Moja „krivica“ u tom zamešateljstvu nije bila teška.

Policija me je, u zgradi nasred Segedina, nemilosrdno saslušavala, ali, sem gurnjave sa detektivima, pri našem hapšenju, nije mogla da mi prebaci ništa. Teretilo me je jedino to da sam u džepu nosio maramu, od svile, u nacionalnim srpskim bojama, sa slikom Skoplja. Te džepne marame bile su, tada, u Novom Sadu velika moda. Sem toga, poneo sam bio, iz stana svoga brata – koji je, mobilisan, već bio otišao – i njegov revolver.

Najviše mi je pomoglo to što sam govorio jezik islednika.

Policija me je, posle saslušanja, prosto uputila u Bečkerek, u regimentu, koja je, za mene – zavičajnog u Ilanči – bila nadležna. Sa mnom su upućena u puk i sudska akta, i, ona su me pratila do kraja rata.

Pomenuta mlada žena, koja, razume se, nije bila špijunka, nije više puštena, nego je internirana, do kraja rata, u Austriji.

U zatvoru u Segedinu slušao sam, prvi put, za vešala.

Studenti univerziteta, u Austriji, imali su pravo da biraju rod oružja i služili su u mirno doba svega godinu dana.
Te godine, u proleće 1914, i ja sam bio rekrutovan, u Beču, i određen da služim u gradskoj artiljeriji tvrđave u Pšemislu. Da nije došlo do mog, operetskog, hapšenja, svakako bih bio rat proveo kao na manevrima, i, bio bih zarobljen od Rusa, pri predaji grada. Ko zna šta bi sve sa mnom posle bilo i kud bih sve bio stigao!

Ko zna kuda!

Ovako iziđoh prvih dana avgusta, u kasarni K und K. regimente br. 29 u Bečkereku, pred ađutanta puka (major Taš). On je udarao pesnicom po mojim aktima i tvrdio da će me navući na vešala.

Otpočeo je i zatvor, ponova, i saslušanje, ponova.

Izvadio me je i iz škole za rezervne oficire i uputio me odmah na ratišta. Bečkerek se orio Od pijane pesme bataljona stajaće vojske koja je odlazila.

To su bili ljudi, seljaci, tako birani, tako stasiti – cvet Banata – da se ćuprija od njihovog paradnog koraka tresla.

Već prvih dana jeseni, sva su ta lepa, muška tela bila mrtva.

Mene je taj ađutant puka ubacio u jedan bataljon koji je trebalo da učestvuje u ofanzivi na Srbiju, ali je ostao u blatu i snegu Srema, u selu Kukujevci. Zatim je ležao u barama kod Rače, dok nije počela epidemija. Kolera.

Ja sam bio, sa mnogima, ostavljen u jednom vozu koji je smrdeo od bljuvanja i proliva, na železničkoj stanici Šida. A život imam da zahvalim materi jednog Šiđanina (mislim krojača), koja me je uzela u kuću kad sam ležao pred njenim vratima.

Ta stara žena se nije izlagala samo opasnosti infekcija, nego i kazni za skrivanje marodera.

Odatle sam prenet u bolnicu, u Vukovar.

Pomenuti ađutant puka, major Taš, posle rata, u Novom Sadu, bio je agent fabrike vagona „Ganc Danubius“ iz Pešte. Bio se oženio udovicom jednog srbijanskog generala.

Miloš Crnjanski, KOMENTARI UZ LIRIKU ITAKE

Pročitajte više ~ ANTOLOGIJE

Miloš Crnjanski – BIOGRAFIJA, CITATI, POEZIJA, PROZA

POEZIJA ~ Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

BASNE / Ezop, Dositej Obradović, Branko Ćopić, Narodne basne…

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu / Najlepše pesme za decu / Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

Najlepše bajke i priče za decu / Dečja riznica

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

LAMENT NAD BEOGRADOM – Miloš Crnjanski

Miloš Crnjanski – LAMENT NAD BEOGRADOM / Video, Recitacija (Svoju labudovu pesmu govori Miloš Crnjanski), Tekst pesme

https://youtu.be/upLsdoh6pAw?t=674

LAMENT NAD BEOGRADOM

JAN MAJEN i moj Srem,
Paris, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini,
priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim, i mrem
i ležim, hladan, kao na pepelu klada.
Samo, to više i nismo mi, život, a ni zvezde,
nego neka čudovišta, polipi, delfini,
što se tumbaju preko nas, i plove, i jezde,
i urliču: „Prah, pepeo, smrt je to.“
A viču i rusko „ničevo“ –
i špansko „nada“.

Ti, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu,
sa Avalom plavom, u daljini, kao breg.
Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu,
i topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
U Tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajiš kao iskopan stari mač.
U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
i ponavlja, kao dan i detinji plač.
A kad mi se glas, i oči, i dah, upokoje,
Ti ćeš me, znam, uzeti na krilo svoje.

ESPANJA i naš Hvar,
Dobrović mrtvi, šeik što se u Sahari beli,
priviđaju mi se još, kao utvare, vatre, var.
Moj Sibe poludeli, zinuo kao peš.
Samo, to više nismo mi, u mladosti i moći,
već neki papagaji, čimpanzi; neveseli,
što mi se smeju i vrište u mojoj samoći.
Jedan se  „Leiche! Leiche! Leiche!“– dere.
Drugi mi šapće: „Cadavere!“
Treći: „Leš, leš, leš.“

Ti, međutim, širiš, kao labud krila,
zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budiš veselost, što je nekad bila,
kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
U Tebi nema crva, ni sa groba.
Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh.
U Tebi jedan orač peva, i u zimsko doba,
prelivši krv, kao vino, u novi meh.
A kad mi klone glava i budu stali sati,
Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati.

TI, PROŠLOST, i moj svet,
mladost, ljubavi, gondole, i, na nebu, Mljetci,
priviđate mi se još, kao san, talas, lepi cvet,
u društvu maski, koje je po mene došlo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija što se plavi,
nego neke ruševine, aveti, i stećci,
što ostaju za nama na zemlji, i u travi.
Pa kažu: „Tu leži paša! – Prosjak! – Pas!“
A viču i francusko „tout passe“.
I naše „prošlo“.

Ti, medutim, stojiš nad širokom rekom,
nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao štit.
Ti pevaš vedro, sa grmljavom dalekom,
i tkaš u stoleća, sa munjama, i svoju nit.
U Tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imaš streljača pogled prav i nem.
Ti i plač pretvaraš, kao dažd, u šarene duge,
a hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dođe čas, da mi se srce staro stiša,
Tvoj će bagem pasti na me kao kiša.

LIŽBUA i moj put,
u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
priviđaju mi se još, dok mi žižak drhće ko prut
i prenosi mi zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo, to više nisu, ni žene, ni ljudi živi,
nego neke nemoćne, slabe, i setne, seni,
što mi kažu, da nisu zveri, da nisu krivi,
da im život baš ništa nije dao,
pa šapću „ñao, ñao, ñao“
i naše „ne, ne“.

Ti, međutim, dišeš, u noćnoj tišini,
do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slušaš svog srca lupu, u dubini,
što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan.
Tebi su naši boli sitni mravi.
Ti biser suza naših bacaš u prah.
Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi,
u koju se mlad i veseo zagledah.
A kad umorno srce moje ućuti, da spi,
uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti, Ti.

FINISTÈRE i njen stas,
brak, poljupci, bura što je tako silna bila,
priviđaju mi se još, po neki leptir, bulke, klas,
dok, iz prošlosti, slušam, njen korak, tako lak.
Samo, to više nije ona, ni njen glas nasmejan,
nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
što viče: zrak svake sreće tone u Okean.
Pa mi mrmlja reči „tombe“ i „sombre“.
Pa krešti njino „ombre, ombre“. –
i naš „grob“ i „mrak“.

Ti, međutim, krećeš, ko naš labud večni,
iz smrti, i krvi, prema Suncu, na svoj put.
Dok meni dan tone u tvoj ponor rečni,
Ti se dižeš, iz jutra, sav zracima obasut.
Ja ću negde, sam, u Sahari, stati,
u onoj gde su karavani seni,
ali, ko što uz mrtvog Tuarega čuči mati,
Ti ćeš, do smrti, biti uteha meni.
A kad mi slome dušu, koplje i ruku i nogu,
Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu.

ŽIVOT ljudski, i hrt,
sveo list, galeb, srna, i Mesec na pučini,
priviđaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
jednog po jednog glumca našeg pozorišta.
Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili više,
nego neka pena, trenutci, šapat u Kini,
što sapće, kao i srce, sve hladnije i tiše:
da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
ni Tao, trešnje, ni mandarin.
Niko i ništa.

Ti, međutim, sjaš, i sad, kroz san moj tavni,
kroz bezbroj suza naših, večan, u mrak, i prah.
Krv tvoja ko rosa pala je na ravni,
ko nekad, da hladi tolikih samrtnički dah.
Grlim još jednom, na Tvoj kamen strmi,
i Tebe, i Savu, i Tvoj Dunav trom.
Sunce se rađa u mom snu. Sini! Sevni! Zagrmi!
Ime Tvoje, kao iz vedrog neba grom.
A kad i meni odbije čas stari sahat Tvoj,
to ime će biti poslednji šapat moj.

(Cooden Beach 1956)

Miloš Crnjanski

Pročitajte više ~ ANTOLOGIJE

Miloš Crnjanski – BIOGRAFIJA, CITATI, POEZIJA, PROZA

POEZIJA ~ Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

BASNE / Ezop, Dositej Obradović, Branko Ćopić, Narodne basne…

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu / Najlepše pesme za decu / Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

Najlepše bajke i priče za decu / Dečja riznica

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

Miloš Crnjanski – SUMATRA

Miloš Crnjanski – SUMATRA / Video, Recitacija (pesmu govori Petar Banićević), Tekst pesme

SUMATRA

Sad smo bezbrižni, laki i nežni.
Pomislimo: kako su tihi, snežni
vrhovi Urala.

Rastuži li nas kakav bledi lik,
što ga izgubismo jedno veče,
znamo da, negde, neki potok
mesto njega teče!

Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,
dušu nam uvija, sve tešnje,
beskrajnim mirom plavih mora,
iz kojih crvene zrna korala,
kao, iz zavičaja, trešnje.

Probudimo se noću i smešimo, drago,
na Mesec sa zapetim lukom.
I milujemo daleka brda
i ledene gore, blago, rukom.

1920.

(Beograd, Braće Nedića 29)

Miloš Crnjanski

LIRIKA ITAKE

„Sumatra“ je nastala kao lirska pesma i odjek osećanja mladog čoveka koji je preživeo golotu Prvog svetskog rata i vratio se svom domu pun uspomena na to, ali i na predele, zemlje i ljude koje je putujući nazad sretao, upoznavao i voleo.

Igrom sudbine, ona postaje programska pesma jer predstavlja primer jednog stava, ideje i životne filozofije u koje je Crnjanski verovao i sve to objedinio pod zajedničkim imenom SUMATRAIZAM.

Pročitajte više ~ ANTOLOGIJE

Miloš Crnjanski – BIOGRAFIJA, CITATI, POEZIJA, PROZA

POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu / Najlepše pesme za decu / Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

BASNE / Ezop, Dositej Obradović, Branko Ćopić, Narodne basne…

Najlepše bajke i priče za decu / Dečja riznica

CRTANI FILMOVI – Stari, dobri crtaći / Sinhronizovani

MUZIKA ZA DECU – Najlepše otpevane pesme i muzika za decu

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži i tekst: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

Exit mobile version