Miloš Crnjanski – SUMATRA

Miloš Crnjanski – SUMATRA / Poezija, Video, Recitacija (pesmu govori Petar Banićević), Tekst pesme

SUMATRA

Sad smo bezbrižni, laki i nežni.
Pomislimo: kako su tihi, snežni
vrhovi Urala.

Rastuži li nas kakav bledi lik,
što ga izgubismo jedno veče,
znamo da, negde, neki potok
mesto njega teče!

Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,
dušu nam uvija, sve tešnje,
beskrajnim mirom plavih mora,
iz kojih crvene zrna korala,
kao, iz zavičaja, trešnje.

Probudimo se noću i smešimo, drago,
na Mesec sa zapetim lukom.
I milujemo daleka brda
i ledene gore, blago, rukom.

1920.

(Beograd, Braće Nedića 29)

Miloš Crnjanski

LIRIKA ITAKE

„Sumatra“ je nastala kao lirska pesma i odjek osećanja mladog čoveka koji je preživeo golotu Prvog svetskog rata i vratio se svom domu pun uspomena na to, ali i na predele, zemlje i ljude koje je putujući nazad sretao, upoznavao i voleo.

Igrom sudbine, ona postaje programska pesma jer predstavlja primer jednog stava, ideje i životne filozofije u koje je Crnjanski verovao i sve to objedinio pod zajedničkim imenom SUMATRAIZAM.

Pročitajte više:

Miloš Crnjanski – Poezija, Prozni radovi, Citati, Biografija

POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu – Tekstovi pesama, Recitacije, Knjige, Otpevane pesme, Video. . .

PRIČE ZA DECU – Antologija najlepših priča i dramskih tekstova za decu svih vremena

BAJKE – Najlepše bajke za decu svih vremena

BASNE – Antologija najlepših basni

MUZIKA ZA DECU – Najlepše otpevane pesme za decu

CRTANI FILMOVI – Stari, dobri crtaći / Sinhronizovani

DEČJA RIZNICA – Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu. . .

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

Miloš Crnjanski o poeziji, pesnicima, kritici…

Miloš Crnjanski govori o poeziji, pesnicima, kritici… + LAMENT NAD BEOGRADOM / Video (govori Miloš Crnjanski), Citati, Recitacija

Govori Miloš Crnjanski:

1. O pesmama, tumačenju pesnika i poezije 0:00

2. O kritičarima i kritici poezije 06:44

3. O našem romantizmu 08:02

4. LAMENT NAD BEOGRADOM (Tekst) govori Miloš Crnjanski 11:14

5. O svojoj labudovoj pesmi LAMENT NAD BEOGRADOM 17:57

„Ti, međutim, širiš, kao labud krila,
zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budiš veselost, što je nekad bila,
kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
U Tebi nema crva, ni sa groba.

Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh.
U Tebi jedan orač peva, i u zimsko doba,
prelivši krv, kao vino, u novi meh.
A kad mi klone glava i budu stali sati,
Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati.“

LAMENT NAD BEOGRADOM – Miloš Crnjanski / Tekst cele pesme

Miloš Crnjanski

Pročitajte više:

Miloš Crnjanski – Poezija, Prozni radovi, Citati, Biografija

POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu – Tekstovi pesama, Recitacije, Knjige, Otpevane pesme, Video. . .

PRIČE ZA DECU – Antologija najlepših priča i dramskih tekstova za decu svih vremena

BAJKE – Najlepše bajke za decu svih vremena

BASNE – Antologija najlepših basni

MUZIKA ZA DECU – Najlepše otpevane pesme za decu

CRTANI FILMOVI – Stari, dobri crtaći / Sinhronizovani

DEČJA RIZNICA – Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu. . .

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

Miloš Crnjanski

MILOŠ CRNJANSKI – Poezija, Prozni radovi, Citati, Biografija

Miloš Crnjanski, pesnik, prozaista i dramski pisac je rođen 26. 10. 1893. u Čongradu. Već u petnaestoj godini u somborskom listu “Golub” objavljena mu je prva pesma „Sudba“. Bio je radoznao duh, širokih interesovanja, učio je mačevanje, igrao fudbal, skijao, slikao, fotografisao, bavio se novinarstvom, prevodio, putovao, poznavao brojne jezike (mađarski, nemački, francuski, engleski, italijanski, španski, portugalski, ruski, starogrčki i latinski). . .

Neprestano je učio, pa je studirao i u svojim pedesetim godinama, a počeo je od devetnaeste na Eksportnoj akademiji u Rijeci, potom je studirao medicinu u Beču, napušta je i upisuje istoriju umetnosti i filozofiju takođe u Beču, u Beogradu je studirao uporednu književnost, istoriju i istoriju umetnosti, 1921. godine studira na Sorboni, u Londonu je stekao diplomu iz hotelijerstva, ali i diplome iz dramaturgije, filmske režije i spoljne politike.

Radio je u diplomatiji, kao ataše za štampu u našim ambasadama u Berlinu, Rimu i Londonu. Od 1945. godine živeo je teškim emigrantskim životom u Londonu i tek 1965. vraća se u Beograd. Za „Seobe“ je 1930. dobio nagradu Srpske kraljevske akademije, 1971. dobija nagradu Udruženja književnika Srbije za životno delo, za „Roman o Londonu“ NIN-ovu nagradu 1972, a naredne godine za isto delo dobija i nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine, kao i nagradu „Disovo proleće“. Nagrada francuskih izdavača za najbolji strani roman pripala je 1988. godine „Seobama“, jedanaest godina nakon njegove smrti.

„Tako ja svet videh: da se sve može preneti morem i, u tuđini naučih: da se na ničemu može sazidati brdo, prolećno i mirisno.“ (Miloš Crnjanski, „Ljubav u Toskani“)

PESME

VEČNI SLUGA

ETERIZAM

ZDRAVICA

JA, TI, I SVI SAVREMENI PAROVI

LAMENT NAD BEOGRADOM

MIZERA

PRIČA

SERBIA

STRAŽILOVO

SUMATRA

PROZNI RADOVI

APOTEOZA

SVETA VOJVODINA

CITATI

Miloš Crnjanski o poeziji, pesnicima, kritici…

„Možda bi ovaj svet (a još nije izmišljeno ništa moćnije od života) bio otvoreniji, puniji, bolji i pravedniji kada bi svi uporni i radoznali čitali jedino dela koja traju više od jednog čitanja, dela koja treba ponovo, ponovo i ponovo čitati. A takvi su stihovi i proza Miloša Crnjanskog. Njegove reči su kao melem. Pisanje je terapija (kao i čitanje).“ (Miroslav Josić Višnjić)

Pročitajte više:

POEZIJA – POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

BASNE / Ezop, Dositej Obradović, Branko Ćopić, Narodne basne…

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu / Najlepše pesme za decu / Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

Najlepše bajke i priče za decu / Dečja riznica

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

STRAŽILOVO – Miloš Crnjanski

Miloš Crnjanski – STRAŽILOVO / Video, Recitacija (Poemu govori Voja Brajović), Tekst pesme

STRAŽILOVO

Lutam još, vitak, sa srebrnim lukom,
rascvetane trešnje, iz zaseda mamim,
ali, iza gora, zavičaj već slutim,
gde ću smeh, pod jablanovima samim,
da sahranim.

I ovde, proletnje veče
za mene je hladno,
kao da, dolinom, tajno, Dunav teče.
A, gde oblaci silaze Arnu na dno
i trepte, uvis, zelenila tvrda,
vidim most što vodi, nad vidikom,
u tešku tamu fruškog brda.

I, mesto da se klanjam Mesecu, toskanskom,
što u reci, rascvetan kao krin, blista,
znam da ću, ovog proleća, zakašljati ružno
i vidim vitak stas, preda mnom, što se roni,
verno i tužno,
senkom i korakom, kroz vodu što zvoni,
u nebesa čista.

I, tako, već slutim
da ću, skoro, dušu sasvim da pomutim.
I, tako, već živim,
zbunjen, nad rekama ovim, golubijski sivim.

Poveo sam davno tu pognutu senku,
a da sam to hteo, u onoj gori,
poznao grožđe, noć, i terevenku,
i potok, što sad, mesto nas, žubori.

I, tako bez tuge,
oči su mi mutne od neke bolje, duge.
I, tako, bez bludi,
na usnama mi gorka trulost rudi.

Lutam još, vitak, sa srebrnim lukom,
rascvetane trešnje, iz zaseda mamim,
ali, iza gora, zavičaj već slutim,
gde ću smeh, pod jablanovima samim,
da sahranim.

Već davno primetih da se, sve, razliva,
što na brda zidam, iz voda i oblaka,
i kroz neku žalost, tek mladošću došlom,
da me ljubav slabi, do slabosti zraka,
providna i laka.

Znam da mi u kosu,
po zori rumenotamnoj,
tuđa, umorna, ruka, bledi sumrak prosu.
A da veselosti mojoj, čiloj i pomamnoj,
dve zaspale, bolne, dojke ne daju
da se glasnim krikom baci po trešnjama,
što mi ostadoše, u zavičaju.

I, mesto da vodim, pogledom zelenim,
kao pre, reku što se sliva,
da skačem, ko Mesec, po gorama pustim,
i zažarene šume da potpirim,
sad, plavim i gustim
snegom i ledom, smešeći se, mirnim
sve sto se zbiva.

I, tako, bez veza,
steže me, ipak, rodna, bolna, jeza.
I, tako, bez doma,
ipak će mi sudba postati pitoma.

Ne, nisam, pre rođenja, znao ni jednu tugu,
tuđom je rukom, sve to, po meni razasuto.
Znam, polako idem u jednu patnju, dugu,
i, znam, pognuću glavu, kad lišće bude žuto.

I, tako, bez bola,
vratiću se, bolan, voćkama naših polja.
I, tako, bez mira,
patiće gorko, mnogo šta, od mog dodira.

Već davno primetih da se, sve, razliva,
što na brda zidam, iz voda i oblaka,
i, kroz neku žalost, tek mladošću došlom,
da me ljubav slabi, do slabosti zraka,
providna i laka.

Lutam, još vitak, po mostovima tuđim,
na mirisne reke priležem, pa ćutim,
ali, pod vodama, zavičaj već vidim,
otkud pođoh, posut lišćem žutim
i rasutim.

I ovde, rumen krina,
sa devojačkog rebra,
ja, zorom, umorno brišem, bez milina.
A kad utopim čun Mesečev, od srebra,
u novo more jutra i trave,
sednem na oblak, pa gledam svetlosti
što se po nebu, uz moje strasti, jave.

A mesto svog života, davno živim
bure i senke groznih vinograda.
Nastavljam sudbu, već i kod nas prošlu,
bolesnu neku mladost, bez prestanka,
tek rođenjem došlu,
sa rasutim lišćem, što, sa groba Branka,
na moj život pada.

I, tako, bez groba,
veselost je neka, u meni, rugoba.
I, tako bez tela,
duša mi je nevidljiva, i nevesela.

Jednog proleća, i ja sam gorko znao
da, kroz svirale devojačkog rebra, zdravlje dajem.
I grudi svoje, u grožđu, krikom, raskidao,
nag, na dnu neba, opivši se zavičajem.

I, tako, bez lica,
na liku mi je senka jarca, trešnje, tica.

I, tako bez stanka,
teturam se vidikom, bez prestanka.

Lutam, još, vitak, po mostovima tuđim,
na mirisne reke priležem, pa ćutim,
ali, pod vodama, zavičaj već vidim,
otkud pođoh, posut lišćem žutim
i rasutim.

Drhtim, još vitak, od reka i nebesa.
Miluje vazduh, poslednjom snagom i nadom,
ali, svisnuću, to i ovde slutim,
za gomilom onom, jednom, davno, mladom,
pod sremskim vinogradom.

Za jedan blagi stas,
što, prvi put, zaljulja
višnje i trešnje, poljupcem, kod nas
i poskoči, vidikom, sa ritova mulja.
Za društvo mu, što po vinskom mehu
svelo lišće rasu, sa osmehom mutnim,
preskačući, prvi put, potoke, u smehu.

A, mesto svog života, znam da, po vidiku,
taj smeh rasut, nad svakim telom, golim,
i, nad zemljom ovom, kroz koju Arno rudi,
pun zvezda i zraka, moj se šapat sliva,
u izmoždene grudi,
jer se, u proleću, sve to opet zbiva,
svuda, gde ja volim.

I, tako, bez reči,
duh će moj sve tuđe smrti da zaleči.
I, tako, bez traga,
rasuće mi ruka živa tela mojih draga.

Jer ljubav će moja pomešati, tajno,
po svetu, sve potoke, i zore,
i, spustiti na život, vedro i beskrajno,
i kod nas, nebo, i senku Fruške gore.

I, tako, bez zvuka,
smeh će moj padati, sa nebeskog luka.
I, tako, bez vrenja,
za mnom će život u trešnje da se menja.

Drhtim, još vitak, sa osmehom mutnim,
prekrstim ruke, nad oblacima belim,
ali, polako, sad već jasno slutim
da umirem, i ja, sa duhom potamnelim,
teškim, neveselim.

Lutam, još, vitak, sa šapatom strasnim
i otresem članke, smehom prelivene,
ali, polako, tragom svojim slutim:
tišina će stići, kad sve ovo svene,
i mene, i mene.

I ovde, bez boje tajne,
nijedne voćke nema,
nebesne one boje, gorke i beskrajne.

A kad razgrnem doline, rukama obema,
i, otkrijem dna bezdana, srebrna i bela,
na dnu je, opet, žalost, nejasna i laka,
vazduhom kupanih voćaka i tela.

I, mesto srebrnih pruga, zabrežja i reka,
susrećem, kao u snu, umorne misli, svoje.
A, nad trešnjama i mladim višnjama,
tamnu i dugu maglu, što se svuda širi,
u život pred nama,
gde se strast, polako, u umiranju smiri,
i čula upokoje.

I tako, bez reda,
mladost uvijam mirom, snegova i leda.
I tako, bez puta,
moje milovanje, po umiranju luta.

A mir, svud je mir, kad raspem što je bilo
i priklonim glavu na ono što me čeka;
na ceo jedan kraj sa kog se vino slilo
i smeh, i divna bestidnost, daleka.

I, tako, bez mora,
preliću život naš, zorama Fruških gora,
I, tako, bez pića,
igraću, do smrti, skokom, sretnih, pijanih, bića.

Lutam, još, vitak, sa šapatom strasnim
i otresam članke, smehom prelivene,
ali, polako, tragom svojim, slutim,
tišina će stići, kad sve ovo svene,
i mene, i mene.

Fiezole, 1921.

Miloš Crnjanski

Video: Miloš Crnjanski: STRAŽILOVO (poemu pročitao Vojislav Voja Brajović) i Komentar Crnjanskog uz poemu Stražilovo 11:43 (pročitao Branislav Lečić)

Pročitajte više:

Miloš Crnjanski – Poezija, Prozni radovi, Citati, Biografija

POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu – Tekstovi pesama, Recitacije, Knjige, Otpevane pesme, Video. . .

PRIČE ZA DECU – Antologija najlepših priča i dramskih tekstova za decu svih vremena

BAJKE – Najlepše bajke za decu svih vremena

BASNE – Antologija najlepših basni

MUZIKA ZA DECU – Najlepše otpevane pesme za decu

CRTANI FILMOVI – Stari, dobri crtaći / Sinhronizovani

DEČJA RIZNICA – Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu. . .

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

APOTEOZA – Miloš Crnjanski

Miloš Crnjanski – APOTEOZA (1919) / Video, Recitacija, Tekst, Analiza

APOTEOZA

Gospodo, jednu pijanu čašu Banatu!

Puna žuči, otrovane krvi i smeha, rumen njena rumenija mi je od pričešća, a ruka mi drhti više nego da dižem putir. Ponoć je, pustite me da nazdravim, i ja.

Prospem li vino po belom vašem čaršavu, ostaće na njemu rumen vinograda. Prospem li vino, zamirisaće beo čaršav kao sneg po žitu nevidljivom, ali niklom, i ozelenelom. Gospodo, nazdravili ste svakom. Još jednu pijanu čašu mom Banatu. Pijem u slavu druga svog. Šustera Proke Naturalova, generalštabnog kaplara slavne armade bečkog ćesara, koga su streljali 916, novembra prvog.

Zid je bio tek okrečen, beo kao ovaj čaršav, po kome su prsnule rumene mrlje njegovog mozga i krvi, rumene kao ove mrlje pijanog vina mog.

Gospodo, prvu čašu u slavu druga mog. Šustera Proke Naturalova, generalštabnog kaplara slavne armade bečkog ćesara, koga su streljali 916, novembra prvog.

Gospodo, ovu čašu onom bosiljku što smo ga našli u svilenoj vrpci oko njegova vrata. Ovu čašu u slavu svetog Jovana, slave njegove, ikone stare, koju je poljubio pre smrti. Ovu čašu velikoj selendri Kekendi, o kojoj nam je pričao da je najlepša varoš na svetu.

Čašu u slavu banaćanskog rata, čašu generalštabnom kaplaru, koga su streljali u štabu banaćanske divizije, u jednoj veneričnoj bolnici slavne habzburške dinastije.

Ovu čašu banaćanskoj diviziji, koja će izići sva pogrbljena od najgadnijih bolesti, pred Obilića, sa veselim smehom i bezbrižnim urlikom, punim smeha. Čašu banaćanskoj diviziji. Gospodo, u slavu druga mog, koga su streljali u jednoj veneričnoj bolnici.

Gospodo, ovu čašu, u slavu onog dana kad mu svezaše ruke. Beše jesenji dan, veseo dan. Pod nebom su kružile krilatice, a po ulicama su se lepršale novine, pobedonosno, nad lišćem žutim, poletelim, pa klonulim.

U slavu izmučenih šajkača zarobljenika što su ležali oko plotova nabijenih žicama, trnovitim i oštrim. U slavu plotova visokih, koji su krili sraman i stidan štab banaćanske divizije, od sveta i grada. U slavu plotova nabijenih žicama, pod kojima su stojale straže počasne, sa batinom, sve u slavu svetle banaćanske divizije. U slavu njenog generalštabnog kaplara, Proke Naturalova, plemenitog fon Kekenda, koji je bio prošao bolnicu za oči, za trahom, za bolesna usta, za bolesni stomak, za bolesna pluća, za bolesne noge, za gluve uši, i Ludnicu.

Pijem u slavu kotlova čađavih u kojima su vrile pomije koje su jeli kad zvona zazvone podne. Pijem u slavu jednog jesenjeg dana i jedne venerične bolnice. Stideo bih se da je moja zdravica prva, ponosim se da sam poslednji.

Pijem u slavu daščara punih stenica, nad glavama njinim; na žalost, ne znam da vam ih opišem, gospodo. One nisu zidane u hladnom mermeru, kao crkve, nisu barok, ni rokoko, ni renesans, ni gotika, ni ampir. One su duge i pune postelja, lepo poređanih, kao grobovi vojnički, koje su naše dame okitile hrizantemama, gospodo.

Pijem u slavu njihovih malih prozorčića i u slavu lekara, belih, i ugojenih, koji su im dolazili, odeveni u belo, kao žene. Gospodo, U slavu njihovih postelja, sramnih, punih crvenih, krvavih, mrlja, koje ne mogu da opišem, jer nisu ličile na ruže avinjonske.

Gospodo, ovu čašu onima što su ležali na tim posteljama, što nisu bile čiste kao postelje naše, bračne. Ovu čašu onima što su se previjali na tim posteljama, od muka. Mladićima kršnim i lepim, koji su mirisali na jodoform, na miris što liči na maskot, koji rado upotrebljavaju naše dame. Ovu čašu mladićima što su ležali na tim posteljama i pisali pisma u Banat i pitali: da li je žito niklo?

Pijem još jednom šupama dernim i smradnim i mračnim, opkoljenim visokim plotovima, nabijenim žicama trnovitim, u kojima su, noću, bludele strašne, pogurene senke. Pijem u slavu puka Banaćana, koji behu verne sluge bečkog ćesara. U slavu kola Banaćana, što se tu igralo oko stolova na koje su ih bacali i sekli. Sekli nemilice, noževima strašnim, što su zadirali duboko, i besno, ali nisu mogli da iseku nijedan jauk, iz tela njihovog, punog rana, okuženog, žutog, grobnog, jadnog. Pijem u slavu kola Banaćana.

Nek se u mom vinu, što ga evo prosipam pijan, na vaš beo čaršav, zatrese sila očajne radosti, i stida, zatrese kolo uz besne poskočice. Gospodo, jednu čašu poskočici druga mog. „Drž’ se, seko, za kajiš, evo tociljajka!“ Jednu čašu poskočicama pre smrti. Nek se u mom vinu zgrče bolna lica, strašne glave ludih mučenika, i zaori kolo Banaćana, što će pogureni, puni smeha, izići pred Miloša.

Pijem u slavu ritavih pešaka, najboljih pešaka dične habzburške dinastije, što nisu koračali po bojištu, nego igrali kolo u jednoj veneričnoj bolnici.

Pijem u slavu generalštabnog kaplara, koji je komandovao, slavno, vojsku bolesti, svakojakih, po Banatu. Jednu čašu u slavu rumenih ruža, što su počele da cvetaju na usnama slavnih pešaka slavne vojske Habzburga.

Pijem u slavu smeha Banaćana koji je lagan kao i kolo njino, ali oštriji od jatagana. Bataljona Banaćana, što su puni smeha, sa veselom pesmom, opkoljeni stražom, marširali u bolnice. U slavu smeha Banaćana, koji je lagan kao i kolo njino, ali oštriji od jatagana.

Dajte mi čašu da napijem praznicima. Da napijem nedelji, kad se zvona oglase i kad Sunce grane. Da napijem ženama što stajahu, nedeljom, pred kapijama. Belom kruhu i vrućoj pogači, zveketu dukata i svilenoj, devojačkoj marami. Devojci koja se nije plašila i nije se gadila rana, nego je zagrlila brata. Ovu čašu ženama koje nisu prezirale gnojne karanfile na usnama Banaćana, zanemelim od stida i besa.

Čašu kapijama, u nedelju, kad zvona zvone i dolaze žene, seljanke. Mirisu rublja ženskog i belog kruha, iz kojeg ćarlija bogatstvo banatskog žita i smeha Banaćana, koji je tvrđi od kamena.

Ovu čašu onoj ženi što je dopratila muža i nasmešila se jednim osmehom koji ne mogu da vam opišem, gospodo, jer ne liči na osmeh Đokonde. Ovu čašu ženama što mirišu na žito.

Nek ovo vino, što evo prosipam, zarumeni lepše nego one rane na braći njihovoj, što su bili viši nego kose, tvrđi nego motika i veseliji nego ralo, kad uđoše. A pogureni i bledi, i suhi kao đeram kad iziđoše pred žene, sestre, i majke. Čašu u slavu one nedelje kad su pitali: da li žito niče?

Čašu ovu onoj majci što je, smežurana i seda, pogurena i hroma, došla i rekla sinu: „Čedo moje, kako bi te nana o Sv. Aranđelu ostavila bez kolača?“ Gospodo, ne mogu da je opišem, za nacionaliste, jer nije ličila na caricu Milicu. A ni internacionalistima, jer nije ličila na Rembrantovu mater.

Ja pijem u slavu njihovog kola večernjeg, nedeljom. Svetiljke su bile prašnjave i male. U malim prozorima ne beše svile nebesne, plave, ona je bila poderana. Čašu ovu u slavu rite!

Po krevetima, u mraku, ležale su senke. Muževi, ocevi, braća, deca u stidu i sramu. Ja pijem u slavu smeha Banaćana, koji je oštar kao kolac.

Pijem u slavu pesme Banaćana, široke kao ravnica, lagane kao ugojena stoka, što hrani kao žito. U slavu one pesme koja se orila cele jeseni, 1915, iz jedne habzburške venerične bolnice. Čašu za onu mračnu gomilu oko postelje najkužnijeg druga mog. On mi je bio pesmovođa, banaćanski, bećarski. Ja pijem u slavu smeha Banaćana, što je ponosniji od čelika. Pijem jednoj
veneričnoj bolnici, iz koje se cele jeseni orila bećarska pesma.

Nek moje vino, koje prosipam evo besno po ovom belom, svečanom, čaršavu, zarumeni u slavu druga mog, kaplara Proke Naturalova, koga su streljali, 916, novembra prvog.

Pijem u slavu onoga dana kad je doveden. Pijem u slavu papira rumenog što su ga čitali vojsci, pobedonosnoj, nasred bolnice. Rečima kojima se pretilo smrću bataljonima Banaćana. Pijem u slavu smeha Banaćana, koji nisu hteli da idu u smrt. Još jednu čašu diviziji Banaćana.

Nek zdravica moja zaboravi vašar careva i naroda, nek zdravica moja klikne Banaćanima. Još jednu čašu za druga mog, za dan kad su ga doveli. Beše veseo dan, jesenji dan.

Još jednu čašu svatovcu, onom koji se te večeri pevao u njegovu čast, slavnog gteneralštabnog komandanta banaćanskih bolnica. Svatovcu punom materinih suza, devojačke kose, ruzmarina i rose. Jednu čašu mladosti njegovoj.

Zid je bio beo kao ovaj čaršav, poprskan krvlju, kao ovaj vinom. Pijem u slavu onog austrijskog vojnika koji mu je prišao da mu zaveže oči. U slavu banaćanskog smeha kojim je to odbio. Njegovoj poslednjoj želji da mu dadu slavsku ikonicu da je celiva, poslednji put. U slavu onog dana kad su ga odveli.

Pijem za prostitutku kojoj je platio stotinarku da ga zarazi. Onog istog dana kad se, spreman u boj, zaklinjao da će: i po danu, i po noći, u svakoj borbi, na zemlji i na vodi, i u zraku, ostati veran zastavi Habzburga, što se, pobedonosno, vila nekada po Evropi, u rukama Banaćana. Pijem u slavu te banaćanske stotinarke koja je plaćena za najgadniju bolest, a sve u slavu bečkog ćesara.

U zdravlje te prostitutke koja ga je izdala.

Nek moje vino polije ovaj čaršav beo, da ne vidim na njemu njeno bledo lice, kad se pokajala pred Sudom i pala pred njim na kolena.

A on joj se smejao besno, lagano, banaćanski.

Pijem u slavu Vojnog suda i barjaka crnožutih, kojima se nasmejao kad ga osudiše na smrt. Pijem u slavu jeseni koja je gledala, kroz prozore, pogurenog druga mog, generalštabnog kaplara, šustera Proku Naturalova, koga su streljali, 916, novembra prvog, u jednoj veneričnoj bolnici, dične habzburške dinastije.

U slavu kola Banaćana koje je tako rado igrao.

U slavu poruke njegove!

Poručio nam je da se, na povratku sa streljanja, otpeva banaćanski bećarac i odigra kolo. U slavu pogurenih i kužnih koji su igrali, i stražara koji su ih tukli batinama. Ovu čašu poruci njegovoj. Bosiljku koji mu je nađen oko vrata. Plaču gorkom i jecanju koje se čulo cele noći, za njim.

Banaćanskom bećarcu kojim ga ispratiše do kapije, kad je odveden pred Sud. Čašu za svežanj siromašni, sa belim kruhom, koji mu ostade pod krevetom. U slavu visokih plotova, nabijenih žicom trnovitom. Nek moja zdravica prospe ovo vino što ne može da utoli žeđ. Nek moje vino zarumeni u slavu kola Banaćana, punog bećaraca, što se igralo besno, bez jauka, u jednoj veneričnoj bolnici dične habzburške dinastije.

Ovu čašu pijem pogurenom i sramnom drugu mom, generalštabnom kaplaru divizije Banaćana, koga su streljali, 916, novembra prvog.

Gospodo, jednu pijanu čašu Banatu!

1919.

Miloš Crnjanski

Video: APOTEOZU Miloša Crnjanskog pročitao Branislav Lečić

Analiza

Apoteoza (starogrčki: ἀποθέωσις, latinski: ăpŏthĕōsis), termin kojim se označava uzdizanje čoveka među bogove.

Odlazak Miloša Crnjanskog – Stevan Raičković (1977)

Poslednjeg dana novembra 1977. godine krenuo je Miloš Crnjanski u svoju poslednju seobu sa koje se neće nikada više vratiti.

Ko zna – kao da na moje izgovorene reči čujem ovaj sumatraistički ili banatsko-šeretski eho iz samog srca njegove literature, koja nikada ništa nije tvrdila, koja je samo slutila i u kojoj je sve bilo moguće. Uostalom, bili smo svedoci da je već jednom bio oglašen za mrtvog pesnika, a onda je on nas, a ne mi njega, zatrpao… sa nekoliko hiljada novih stranica koje su tako vidno izmenile kartu čitave naše književnosti (Druga knjiga Seobe, Kod Hiperborejaca, Roman o Londonu, Komentari, Lament nad Beogradom).

Ovog puta, na žalost, činjenicu o njegovom definitivnom odlasku ne može da zaodene u prividno ruho nijedan od ovakvih ili slučnih paradoksa, kojima je u tako neizmernom broju obilovala njegova literatura podjednako kao i njegov život – i njihova zajednička sudbina među nama.

Tek odlaskom Miloša Crnjanskog, jasnije sagledavamo sav udes koji je u poslednje dve godine zadesio modernu srpsku literaturu, a on je težak i dvostruk: posle Ive Andrića, pao je i drugi, poslednji njen stub, držač.

Sam Ivo Andrić – sećajući se nove literarne atmosfere iz vremena oko 1918. godine – pričao je kako se sa grupom mladih ljudi od pera i umetnosti, koji su tek počinjali, često nalazio u bašti sarajevskog hotela „Evropa“, iz jednog jedinog razloga da bi posmatrali naočitu i dostojanstvenu figuru pesnika Veljka Petrovića, koji je tu, u to vreme, svakodnevno sedeo. Ali, nešto sasvim novo i dotad neviđeno u literaturi na našem jeziku, što ih je duhovno plenilo i zavodilo, bio je za sve njih i za njega, nevidljivi Miloš Crnjanski, prekorenuo je svoju bosansku priču Andrić.

Šta se sve nije izdogađalo, u literaturi i u društvu, za nove tri decenije koje su usledile iza ove, daleke 1918. godine!

Prošao je čak i jedan novi, veliki rat.

A onda se pored ostalog desilo i nešto vrlo nalik onome što je ispričao Andrić, samo u sasvim izmenjenoj literarnoj atmosferi i sa drugim mladim ljudima koji su se takođe nalazili na pragu iste, ove umetnosti.

Popriličan je broj onih – sad već dobro poznatih pesnika i pisaca, slikara i glumaca – koji su se poslednje noći jednog oktobra, čuvenih pedesetih godina, zatekli po običaju u beogradskoj kafani „Tri šešira“.

Kako je prošla ponoć, a time otpočeo i novembar, jedan uozbiljeni, povišeni glas, među nama, začuo se i u istome trenutku usamio, kao da je presekao duh kafane: „Gospodo, jednu pijanu čašu Banatu. . . Pijem u slavu pogurenog druga mog, generalštabnog kaplara, šustera Proke Naturalova, koga su streljali, 916, novembra prvog, u jednoj veneričnoj bolnici, dične habsburške dinastije. . .“

Nije bilo gotvo nijednog među nama koji se posle ovih poznatih reči nije digao sa svog mesta, da makar jednom rečenicom ili bar nekom spregom ne upotpuni Apoteozu, stari, nezaboravni tekst Miloša Crnjanskog.

Zatim su kroz kafanu, dugo, do u zoru, iz svih uglova, odjekivali stihovi istoga pesnika.

Bila je to apoteoza Milošu Crnjanskom, novembra prvog, iz jedne od godina naše mladosti.

Nijedne njegove knjige, međutim, nije u tim godinama bilo nigde, ni od korova, a i sam pesnik bio je opet nevidljiv, ovog puta u tuđini. Sve što se izgovaralo iz Crnjanskog, čak i proza, kazivalo se naizust.

Ko zna iz kakvih je sve izvora bilo spontatno naučena ili poluupamćena ova rasuta i skrivena književnost – pisca koga od nas gotovo niko nije ni video i koga su svi različito zamišljali Uglavnom, prema jednoj fotografiji iz mladog doba, sa jakim, meltene bolesnim sjajem u očima, a najviše – slobodno, po samoj poeziji.“

„Odiseja je najveća poema čovečanstva, a povratak iz rata najtužniji doživljaj čovekov“ Miloš Crnjanski.

Bojan Bosiljčić (RTS):

Onaj koji se „rodio s tim“ (Andrićeva formulacija o vrsti književnog talenta Crnjanskog u odnosu na sve druge pisce koji su, kaže nobelovac, „naučili da pišu“) nije drugačije ni mogao da sudi: proživevši neopisivu životnu odiseju koja ga je iz rodnog Čongrada u uniformi K. und K. monarhije vodila do galicijskih rovova Velikog rata, pa preko San Vita al Taljamento, Stražilova i Hiperboreje do seobe u londonsku emigraciju i napokon do smiraja u čuburskom soliteru, Miloš Crnjanski uspeo se džombastim putem slave i iskušenja kome nema premca u ovdašnjoj književnoj istoriji.

Apoteoza. Izvorno, reč znači uzdizanje među bogove, deifikovanje, obogotvorenje nekoga ili nečega. Ali Crnjanski, obeležen jetkim cinizmom žrtvovanog ratnika izgubljene generacije kako je te mladiće nazvala Gertruda Stajn i ne znajući za Crnjanskog ali znajući Hemingveja, u unikatnoj, neponovljivoj kratkoj prozi sa ovim naslovom slavi jednog kaplara 29. banatske regimente K. und K. monarhije, svog ratnog druga, namerno zaraženog sifilisom i streljanog zbog dezerterstva.

Kakav samo zaokret od uzvišenog naslova ka kaljuzi ratne stvarnosti. Kakvo odustajanje od rodoljubne patetike Rakićevog tipa (dajem život i znam zašto ga dajem). Kakvo samouzdizanje nad skrupulama javnog morala i dobrim ukusom buržoazije. „Sudbina mi je stara/a stihovi malo novi“, kaže Crnjanski u jednoj od pesama Itake. Pesniče, i danas su novi, noviji ne mogu biti, sve su noviji i noviji!

Dakle, tu je reč, kad razgrnete te velove poezije i ogromnu količinu nataloženog jeda, naprosto o jednoj priči iz ratnog bolničkog života.

I imate mladog pesnika koji kreće Odisejevim tragom, i koji će se tek u životu nalomatati prugama i putevima života i bola, kako diže čašu u zdravlje svih tih svojih sapatnika koji nisu preskočili tu životnu stepenicu pa su se pogubili u krivinama istorije, bezimeni, sada antički hor u apoteozi kojom ih Miloš Crnjanski iz gnojnih, krvavih čaršava uzdiže u zvezde.

„Gospodo“, peva na početku Miloš Crnjanski, „jednu pijanu čašu Banatu! Puna žuči, otrovane krvi i smeha, rumen njena rumenija mi je od pričešća, a ruka mi drhti više nego da dižem putir.“

Saznajemo odmah potom da je šuster Proka Naturalov streljan „916, novembra prvog“. I da je bio iz „velike selendre, Kekende“, i kao da mu miris možemo osetiti, tom bosiljku, što su ga našli „u svilenoj vrpci oko njegovog vrata“. A onda nam taj kivni pesnik koji ne može da zaboravi svoje ratne drugove pruža sliku te divizije „pogrbljene od najgadnijih bolesti“ kako takva izlazi pred – Obilića.

Evo apoteoze u svom izvornom obliku: bezimeni mladići, iz mitskog banatskog blata i jedne sramne bolnice, čekajući streljački vod jer su se namerno zarazili od prostitutki koje rade za jeftin novac, odlaze na smotru kosovskom junaku, nebeskom predvodniku nekad smelih i uzvišenih vojski. Nikad u poeziji ne beše takvog kontrasta. (Posle smo i mi doživeli svašta, videsmo i mi kako na naše oči nestaje svet koji je bio naš, i mnogi su se snovi srušili, ali ta slika Miloša Obilića na smotri stroja odrpanih i bolesnih… tako još niko nikada nije osenčio dubinu sveopšteg pada).

A ta majka, koja za Sv. Aranđela donosi sinu kolače u poslednju bolnicu njegovog kratkog života, za nju Crnjanski kaže: „Gospodo, ne mogu da je opišem, za nacionaliste, jer nije ličila na caricu Milicu. A ni internacionalistima, jer nije ličila na Rembrantovu mater“.

Opori glas, iznebuha u zdravici: te dve linije nacionalnog bića, nacionalisti i internacionalisti, i nepomirljivost njihova koja se oseća kao što se oseća ledeni dan otvorenih vrata kad prođete goli pored njih, te dve Srbije koje mi danas živimo, kao između dve vatre, neprestano? Prekognicija kao jedina sudbina poezije.

Ceo tekst Bojana Bosiljčića: https://www.rts.rs/page/magazine/sr/kulturno/story/3169/nesto-drugo/3933699/milos-crnjanski-.html

Pročitajte više:

Miloš Crnjanski – Poezija, Prozni radovi, Citati, Biografija

POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu – Tekstovi pesama, Recitacije, Knjige, Otpevane pesme, Video. . .

PRIČE ZA DECU – Antologija najlepših priča i dramskih tekstova za decu svih vremena

BAJKE – Najlepše bajke za decu svih vremena

BASNE – Antologija najlepših basni

MUZIKA ZA DECU – Najlepše otpevane pesme za decu

CRTANI FILMOVI – Stari, dobri crtaći / Sinhronizovani

DEČJA RIZNICA – Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu. . .

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

Exit mobile version