TI SI KONJ – Branko Ćopić / Priča iz knjige BAŠTA SLJEZOVE BOJE / Proza, Priče, Tekst
TI SI KONJ
U našoj kući svaki član familije imao je svoje goste. Stricu Nidži dolazili su srpski dobrovoljci, američki rudari i nekakvi dosadni glagoljivci koji su „ganjali politiku“.
Mamu su obilazile kume, prije i naše raskvocane tetke i ujne s torbicama punim darova: oraha, jaja, suvih krušaka ili bar krastavaca — daj što daš!
I ostalima u kući uvraćao je poneko, pa čak sam i ja imao svoje rođene goste koji, istina, obično nisu ni smjeli da zavire u kuću, nego su me zviždukanjem i raznim znacima zivkali da dođem vireći iza plota, svinjca, aborta ili nekog drugog skrovitog mjesta.
Sve je to bio dobar i zanimljiv svijet, ali mene su ipak najviše privlačili gosti moga djeda Rade. Bio ti je među njima penzionisani austrijski „feljbaba“ Vuk Rašeta, stari lopov Sava, i dosta nekakvih kosmatih starčina s kožnim ćemerima i torbacima u kojima se krilo pola tajni ovoga svijeta.
Najređi djedov gost bio je onaj neumorni skitnica, stari samardžija, Petrak, ali zato je dočekivan s najviše radosti, vike i prijateljskog gakanja. (On bi tako istom jednog dana izronio iz prozirne poplave mlakog miholjskog ljeta i to se odmah znalo: sjutra je Miholjdan, naša slava, biće pečenja, gostiju, larme i čitav će se svijet pretvoriti u zaljuljan dječji san.
Zna se, samardžija se, po dolasku, najprije propituje za konje.
— Kako Vranac, Rade brate?
— Dobro.
— A kako Doruša?
— Zdrava je, hvala bogu.
— Neka, neka. A prodadoste li onoga njezinog ždrepčića, Doratića?
— Prodadosmo, braći Jovanićima.
— Jel mu bilo žao ostaviti mater?
— Bogami jest i njemu i njoj, rzala je tri dana.
— Oh grehote, ljudi moji.
Poćute tako i on i djed pa će ti se istom tada samardžija sjetiti i kućne čeljadi.
— A kako si mi ti, rođeni Rade? Kako vaš Nidžekanja, ganja li još politiku ili se već dozvao pameti?
Za žene i njihovo zdravlje Petrak se nikad nije propitivao. Za njega one kao da nisu ni postojale ili su, u najbolju ruku, bile nešto na formu dosadnih, vječito prisutnih mačaka: motaju ti se oko nogu, taru o kožuh, mijauču i grebu, a bez njih ipak nije nijedna kuća. Šta ćeš, božja kazna, trpi i ćuti.
Miholjdanski, slavski, gosti još se nisu ni razišli, još se po kući povlače ostaci pečenja i naš Žutija blaženo leškari kraj gomile kostiju, a starina Petrak već se mota oko razvaljena samara i zapitkuje djeda:
— Koja će ono godina biti vašem Vrančiću?
— A što ti sad to treba — čudi se djed. — Četvrta, peta, ne znam ni ja.
— Kako šta mi treba! — diže glavu Petrak. — Samar mu pravim, a ti… Daj ga dovedi, vjere ti.
Djed se poslušno diže i dovodi okretna konjička. Majstor ga lupka po vratu, pita ga za zdravlje, mjeri mu leđa i najzad mu nešto šapuće u samo uvo. Eh, da mi je čuti šta mu je kazao.
— Mi se dogovorili! — svečano objavljuje starac. — Kaže da je zadovoljan.
— Ta neće valjda ići da zagleda đevojku — kakoće djed. — Još ćeš tu nekakvoj dokonoj paripini ići ugađati i tabane mu češkati, a!
Oho, opet je počelo nekakvo neobično koškanje između djeda i samardžije! Daj da se prikučim bliže da mi štogod ne izmakne. Evo, već se pominju i konjski tabani, tu smo.
— Ih paripina! — prijekorno kaže samardžija. — Kako samo ovako spretnom konjčiću možeš reći da je paripina … Ugađaću mu, jašta neg ugađati. Kom bi drugom, ako njemu neću. Načiniću mu nešto, ima da vidiš.
— Ih, ti kao da čovjeku praviš samar, tako govoriš.
— A zar konj nije isto što im pravo čeljade, još bolji. Deset puta bolji.
— Konj?
— Da, da, konj, što se čudiš. I zapamti još i ovo što ću gi reći: samo dobar čovjek može ličiti na konja, nikakav drugi.
— Eto ti ga, na! — prostodušno zinu djed.
— Da, da, samo dobar. U Podovima, kraj same Une, ima, na primjer, u jednog domaćina konj, Dorat, duša od konja. Čim ga vidim, a meni srce zaigra: evo ga, pljunuti Rade Ćopić! Đe si mi, Rade, pobratime moj!
Djedu stadoše oči.
— Pa baš tvoj Rade, a? E, fala ti, pobratime, na toj časti.
— Jest, vjere mi — zaneseno raspreda starac ne primjeĆujući da se djed uozbiljio. — Iste one čestite Radine oči, dušu mu vidiš u njima. Pa čim taj mene spazi, a on samo strigne ušima i zarže: đe si, veli, Petrače, kamo te već na ovaj kraj, Srbine brate!
Djed ukosi oči kao da od nečeg zazire i kiselo primijeti:
— Pa da, pravi konj, i to još dorat. Toliko zajedno ljeba izjesti i rakije popiti, pa opet mu njegov pobratim paripče. E, e, Petrače, lijepo ti mene jutros nakrasi.
Tek tada se samardžija prenu i upilji u svog sagovornika.
— Pobro, šta ti bi odjednom?
— Još on pita! — okrenu se djed meni i Žutiji kao prisutnim svjedocima. — Nagrditi čovjeka iz čista mira, reći mu da je konj…
Ispod gustih samardžijinih obrva odjednom prosinuše stroge tužne oči.
— Rade, stari pošteni domaćine, a znaš li ti uopće šta je to konj, to ti meni reci, džeko jedna?
— Pazi ga! Pa šta ću drugo i znati ako neću to. Konj je Rade Ćopić, to si i sam kazao.
— E, vidiš, pobro, da si bacio čifte u prazno. Nije tako. Ne znaš ti, moj dragi, šta je konj, odmah se to vidi.
Samardžija se raznježeno zagleda uz dolinu potoka Japre i snizi glas kao da je našao zaspala zeca:
— Ide on u mraku za tobom — kuc-kuc, čok-čok! — prati te vjerno, ustrajno, nijesi sam na svijetu, ne bojiš se vuka ni hajduka.
Primičem se i pažljivo osluškujem. Ovo je uprav’ nešto za mene. Ja u pomrčini toliko zvjeram i zazirem da bi mi trebalo najmanje dva konja, i to neka onako — da umiju i govoriti.
— Pa sediš pored njega i neka te tvoja tuga poduzme, a on te gleda i samo što ne kaže: ostavi, bolan, Petrače, daj ti da mi po jednu zapalimo.
Ih! Ja već i ne znam gdje sjedim. Konj koji puši! To bi bilo nešto.
Međutim, djed kao i da ne čuje govornika, još uvijek se duri, ništa ne odgovara. Samardžija upilji u njega i zvocne:
— A ti tu nešto misliš da si bolji od njega. ‘Ajde!
Djed se uze krstiti.
— O ljudi, šta ja ovo jutros čujem! Jesam li ja pijan, šta li?
— Dašta si nego pijan. Da ti išta znaš, ne bi se ovako ljutio i propinjao kao jarac.
— Kako se neću ljutiti, nikakva vjero. Čovjek je kršteno čeljade, slavu slavi, dušu ima, a konjče. . .
Samardžija se tužno osmijehnu.
— Ima čovjek dušu, a. A je li, Rade, jesi li ti ikad čuo da je konj nekoga prevario? Zakleo se u dušu, u vjeru, u šta hoćeš, pa opet slagao k’o pas?
— Jok, to se dosad nije čulo u ovoj okolini — uozbilji se djed.
— A da je konj pakostan i zavidljiv, da tuđu sreću očima ne može gledati? — navaljivao je majstor.
— Bog s tobom, nemoj kukavnu marvu ružiti.
— Rade, brate i pobratime, a je l’ ikada konj oteo ženu svom najboljem drugu?… Šta je mene nekad okrenulo ovim putem?
Bljesnu u starčevu oku škrta suza, a djed zbunjeno krenu pogledom po avliji, zaustavi ga na meni i nešto se prisjeti:
— Skočider u moju sobu, tamo mi je ostao nož.
Glavačke sunem u kuću, zavirim u sve ćoškove sobice, prevrnem djedovu slamaricu, zaprašim se i uskijam, ali nigdje noža.
— Đede, nema ga.
— Dobro je, evo ga u mom džepu,
Eh, u džepu! A meni zbog njega promače dobar komad. Daj da bar čujem šta je dalje bilo.
Uzalud sam se motao oko njih dvojice, starši su mramorkom ćutali. Gost je prošivao stelju od samara, a djed je pažljivo gledao u njegove ruke. Njemu, koji pod bogom ništa nije znao načiniti, svaka je majstorija izgledala kao nedokučiva premudrost pred kojom bi naprečac zanijemio.
Zamisli, uzmeš tri-četiri komada drveta, staru vreću, slamu i — cap, cap! — evo ga, gotov samar! E, moj brate. . .
Tek mnogo kasnije, kad se samardžija odavna rasplinuo u sjaj i tišinu babljeg leta, ja se iznenada nečeg prisjetih i bubnuh pred svojim djedom:
— Đede, jesam li ja nalik na konja?
Starac se zagleda u mene vrlo, vrlo začuđeno, a onda se malčice zamisli, rastuži se i konačno mu se negdje ispod brkova ukaza i brzo sakri lak neulovljiv smiješak.
— Đede, jesam li?
— Hm, vidi ga. Dobićeš ti po turu, prisluškivalo jedan. Nijesu još za te taki razgovori. . .
Tako je to bilo u nezaboravna plava samardžijina vremena.
Branko Ćopić
BAŠTA SLJEZOVE BOJE
Pročitajte više:
BAŠTA SLJEZOVE BOJE – Branko Ćopić / Knjiga, Priče, Odlomci, Zanimljivosti
Branko Ćopić – Pesme za decu, Prozna dela, Citati, Autobiografija, Poezija, Knjige
POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti
KNJIGE – Audio i video knjige, Tekstovi, Zanimljivosti, Odlomci iz knjiga. . .
PRIČE ZA DECU – Antologija najlepših priča i dramskih tekstova za decu svih vremena
BAJKE – Najlepše bajke za decu svih vremena
BASNE – Antologija najlepših basni
MUZIKA ZA DECU – Najlepše otpevane pesme za decu
CRTANI FILMOVI – Stari, dobri crtaći / Sinhronizovani
MUZIKA – Antologija najlepših muzičkih kompozicija i pesama
DEČJA RIZNICA – Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu. . .
ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA
Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂