BAJKE – Braća Grim – IVICA I MARICA

Braća Grim – IVICA I MARICA / Originalni naziv bajke je HENZL I GRETL / Bajke, Tekst

IVICA I MARICA

Kraj neke velike šume živeo je siromašan drvoseča sa ženom i dvoje dece. Sinčić se zvao Ivica, a ćerka Marica. Jedva je sastavljao kraj s krajem; a kad je jednom u zemlji zavladala glad, nije više mogao ni koru hleba da zaradi. Kad su ga tako jedanput u postelji skolile brige te se preturao s boka na bok, uzdahnu on pa reče svojoj ženi:
— Šta će biti s nama? Kako ćemo prehraniti svoju sirotu dečicu kad ni sami više nemamo ništa?
— Znaš šta, čoveče, — odvrati žena, — sutra u rano jutro odvešćemo decu u najgušću šumu, tamo ćemo im upaliti vatru i daćemo im još po parče hleba, pa ćemo onda otići na posao i ostavićemo ih same. Oni neće umeti da se vrate kući i tako ćemo ih se rešiti.
— Ne, ženo, — odgovori čovek, — to neću da učinim. Kako bih imao srca da ostavim svoju rođenu decu samu u šumi, pa da ih divlje zveri rastrgnu!

— O, budalo jedna, — reče ona, — onda moramo sve četvoro da umremo od gladi. Ne ostaje ti ništa drugo nego da nam izdelješ daske za mrtvački sanduk! — I nikako mu nije dala mira sve dok nije pristao.
— Ali ipak me je žao sirote dece, — govorio je čovek.

Ni deca nisu mogla da zaspe od gladi, pa su čula šta je maćeha kazala ocu. Marica je lila gorke suze i rekla Ivici:
— Sad smo propali.
— Ćuti, Marice, — reče Ivica, — ne žalosti se, izvući ću ja nas oboje.

Kad su roditelji zaspali, Ivica ustade, obuče kaputić, otvori vrata i iskrade se napolje. Bila je mesečina kao dan, i beluci pred kućom blistali su se kao srebrnjaci. Ivica se sagnu i nabi njima do vrha džep svoga kaputića. Onda se vrati i reče Marici:
— Budi mirna, draga sestrice, i lepo spavaj. Neće nam se ništa desiti, — i opet leže u krevet.

U zoru, još pre izlaska sunca, stade žena da budi decu:
— Ustajte, lenštine, hajdemo u šumu po drva!
Ona dade svakome parčence hleba i reče:
— To vam je za ručak, ali nemojte ranije da ga pojedete, jer više ništa nećete dobiti!

Marica stavi hleb pod kecelju, jer je Ivica imao u džepu šljunak. Zatim svi zajedno pođu u šumu. Posle nekog vremena Ivica poče da zastaje i da se okreće prema kući.
Otac ga upita:
— Ivice, što se osvrćeš i zaostaješ, gledaj kud ideš da se ne sapleteš!
— Oh, oče, — reče Ivica, — gledam svoje belo mače; eno ga na krovu, hoće da se pozdravi sa mnom.
Žena će na to:
— Glupane, ono nije tvoje mače, to sunce udara u dimnjak.

A Ivica se i nije osvrtao za mačetom, već bi svaki put kad bi zastao bacio na stazu po jedan belutak iz džepa.

Kad su bili usred šume, reče otac:
— Sad nakupite drva, deco, pa da vam naložim vatru da ne zebete.
Ivica i Marica donesoše čitavu hrpu grančica. Naložiše vatru, i kad je plamen stao visoko da liže, reče žena:
— Sad lezite kraj vatre, deco, i odmorite se, a mi idemo u šumu da nasečemo drva. Kad svršimo, doći ćemo po vas.

Ivica i Marica sedoše pored vatre, i kad je bilo podne pojedoše svaki svoje parče hleba. A pošto su čuli udarce sekire, mislili su da im je otac u blizini. Ali to nije bila sekira nego grana koju je on privezao za jedno suvo drvo i koju je vetar njihao tamo amo. Tako su dugo sedeli, pa im se najzad od umora sklopiše oči i oni čvrsto zaspaše.

Kad su se probudili, bio je mrkli mrak. Marica se rasplaka i reče:
— Kako ćemo sada izići iz šume?
A Ivica uze da je teši: — Pričekaj samo malčice dok iziđe mesec, onda ćemo već naći put.
A kad je izišao pun mesec, Ivica uze sestricu za ruku i pođe po belucima koji su se blistali kao novi srebrenjaci i pokazivali im put. Išli su cele noći i u zoru stigli do očeve kuće.

Oni zakucaše na vrata. Žena otvori i videći da su to Ivica i Marica, reče:
— Nevaljala deco, zašto ste toliko spavali u šumi, već smo mislili da se više nećete ni vratiti.

A otac se obradovao, jer ga je srce bolelo što ih je ostavio tako same.

Ne potraje dugo, a njih opet pritište crna beda, i deca opet čuše kako maćeha noću govori ocu:
— Sve smo pojeli. Imamo još pola pogače, a onda je svemu kraj. Moramo se otarasiti dece. Odvešćemo ih dublje u šumu da ne znaju da se vrate kući. Inače nam nema spasa.
Čoveku je bilo žao dece pa je rekao:
— Bolje bi bilo da sa svojom decom podelim i poslednji zalogaj. — Ali žena ni da čuje. Grdila ga je i prebacivala mu. Ko se uhvati u kolo, mora i da poigra, pa pošto je prvi put popustio, morao je i drugi put.

Ali deca su opet bila budna i čula su razgovor. Kad su roditelji zaspali, Ivica ustade i htede da iziđe i nakupi belutaka kao i prvi put; ali maćeha je zaključala vrata i Ivica nije mogao da iziđe. On je tešio svoju sestricu govoreći joj:
— Ne plači, Marice. Mirno spavaj! Već ćemo se nekako iskobeljati.

U ranu zoru dođe žena i diže decu iz kreveta. Opet im je dala po parčence hleba, ali još manje nego prošlog puta. Idući u šumu Ivica ga je u džepu drobio i često zastajkivao i bacao mrve na zemlju.
— Ivice, što zaostaješ i osvrćeš se, — reče otac, — idi kako treba.
— Gledam za svojim golubićem koji sedi na krovu i hoće da se oprosti sa mnom.
— Glupane, — reče maćeha, — ono nije tvoj golubić, to sunce udara u dimnjak.

Ali Ivica je malo pomalo izmrvio i bacio svoj hleb na put.

Odvedoše decu još dublje u šumu, gde nikad ranije nisu bila. Naložiše opet vatru i maćeha reče:
— Ostanite ovde, deco, a kad se umorite, možete malo da pridremate. Mi idemo u šumu da nasečemo drva, a uveče, kad svršimo posao, doći ćemo po vas.

U podne je Marica podelila svoj hleb sa Ivicaom, jer je on svoje parče izmrvio putem. Onda zaspaše. Smrče se, ali niko ne dođe po jadnu decu. Probudiše se tek u mrklu noć, a Ivica je tešio sestricu govoreći:
— Čekaj samo, Marice, dok izađe mesec, onda će se videti mrve što sam razasuo, po njima ćemo naći put do kuće.

Kad je izišao mesec oni pođoše, ali ne nađoše više ni mrvice, jer su mnoge ptice koje lete po šumi i polju sve pozobale. Ivica je hrabrio Maricu:
— Naći ćemo mi već put, — ali ga nisu našli.

Tako su išli celu noć i još sutradan od jutra do mraka, ali nikako da iziđu iz šume. Morila ih je glad jer nisu ništa jeli osim nekoliko jagoda koje su našli usput. Bili su toliko umorni da se više nisu mogli držati na nogama i tako su legli pod jedno drvo i zaspali.

Bilo je već treće jutro otkako su napustili očevu kuću. I dalje su išli, ali su zalazili sve dublje u šumu, a morila ih je glad da su mislili umreće ako uskoro ne nađu što za jelo.

Oko podne ugledaše nekakvu lepu, snežno belu ptičicu kako sedi na grani i tako lepo peva da su zastali da je slušaju. Kad je prestala da peva, ptica raširi krila i polete ispred njih. Oni pođoše za njom dok ne dođoše do jedne kućice. Ptica se spusti na krov, a kad se oni sasvim približiše, videše da je cela kućica od hleba, krov od samih kolača, a prozori od blistavog šećera.

— Tu ćemo da se prihvatimo, — reče Ivica, — i da se pogostimo. Ja ću pojesti parče krova, a ti, Marice, jedi prozor, to je slatko.

Ivica pruži ruku i odlomi komadić krova da okuša kakav mu je ukus, a Marica priđe oknu i stade da ga gricka. Tada se iz sobe začu tanak glas:

Gric, gric, grickiću,
Ko gricka moju kućicu?

A deca odgovoriše:

Vetar, vetrić,
nebeski detlić,

pa nastaviše da jedu.

Ivica, kome je krov mnogo prijao, odlomi pozamašan komad, a Marica izbi čitavo okno, sede i stade u slast da ga jede.

Tada se odjednom otvoriše vrata, a iz kuće iziđe neka prastara baba oslanjajući se na štaku. Ivica i Marica tako se silno uplašiše da ispustiše sve što su imali u rukama. A stara zaklima glavom i reče:
— Hej, draga dečice, ko vas je doveo ovamo? Uđite samo i ostanite kod mene, neće vam biti loše.

Ona ih oboje uze za ruku i uvede ih u kućicu. Tamo dobiše fina jela, mleka, uštipaka sa šećerom, jabuka i oraha. Zatim im namesti dva lepa bela kreveca, i Ivica i Marica legoše i pomisliše da su u raju.

Ali baba se samo pravila tako ljubazna. Bila je to zla veštica koja je vrebala decu i samo zato sagradila kućicu od kolača da bi ih primamila. A kad bi se domogla nekog deteta, ubila bi ga, skuvala i pojela. To je za nju bio praznik.

Veštice imaju crvene oči i ne vide daleko, ali imaju dobar njuh, kao životinje, i osete čim se približe ljudi. Kad su Ivica i Marica dospeli u njenu blizinu, ona se zlurado nasmejala i zlobno rekla:
— Ovi su moji, neće mi više umaći.

U ranu zoru, pre no što su se deca probudila, ona je ustala i videći ih kako ljupko počivaju, rumenih punačkih obraščića, mrmljala je preda se:

— Što će ovo biti dobar zalogaj!

Tada svojom koščatom rukom ščepa Ivicu i odnese ga u jednu malu staju pa ga zaključa iza rešetke. I ma koliko da je vikao, ništa mu nije pomoglo.

Onda je otišla Marici, prodrmala je i rekla:

— Ustani, lenjivice, donesi vode i skuvaj za svog brata nešto dobro. On sedi napolju u staji i treba da se ugoji. Kad bude debeo, poješću ga.

Marica stade gorko plakati, ali sve je bilo uzalud, morala je da radi ono što joj je naređivala zla veštica. Sada se za sirotog Ivicu kuvalo najbolje jelo, a Marica nije dobijala ništa drugo sem ljuštura od raka.

Svakog jutra baba bi odgegala do staje i viknula: — Ivice, pruži mi prst da vidim jesi li već odebljao.
Ali Ivica joj je pružao nekakvu koščicu, a baba, koja je bila kratkovida, nije dobro videla i mislila je da je to Ivicin prst, pa se čudila kako to da se ne goji.

Kad su prošle četiri nedelje a Ivica nikako da se ugoji, njoj dojadi pa ne htede duže da čeka.
— Hej, Marice, — viknu ona devojčici, — hitro potrči i donesi vode! Bio Ivica debeo ili mršav, sutra ću ga zaklati i skuvati.

Ah, kako je jadikovala sirota sestrica kad je morala da nosi vodu, kako su joj suze tekle niz obraze!
— Što nas nisu pojele divlje zveri u šumi, bar bismo zajedno umrli!
— Nemoj tu da mi sliniš, — razvika se baba, — ništa ti ne pomaže!

Rano izjutra morala je Marica da ustane, da naloži vatru i da pristavi kotao vode.
— Najpre ćemo peći hleb, — reče baba, — već sam naložila peć i umesila testo.
Ona dovuče Maricu do peći, u kojoj je već buktala vatra.
— Uvuci se unutra, — reče veštica, — i pogledaj da li se peć dovoljno užarila da stavimo u nju hleb. — Htela je, kad Marica uđe, da zatvori peć, pa da se Marica ispeče, pa i nju da pojede.

Ali Marica se doseti šta baba smera, pa reče:
— Ne znam kako se to radi, kako da uđem?
— Glupačo, — reče baba, — otvor je dovoljan, vidiš i ja bih mogla da stanem. — Ona se dogega i uvuče glavu u pećnicu. A Marica je gurnu, tako da je uletela unutra, zatvori gvozdena vratanca i namaknu rezu. Ala je zavrištala veštica, baš strašno! Ali Marica pobeže, i nevaljala veštica bedno izgore.

Marica otrča pravo Ivici, otvori staju i uskliknu: — Ivice, spašeni smo, stara veštica je mrtva!

Tada Ivica iskoči iz kaveza kao ptica kad joj se otvore vrata. Kako su se radovali, kako su se grlili i ljubili, kako su skakali od sreće! A pošto više nisu imali čega da se boje, oni uđoše u veštičinu kuću. Tu su na sve strane stajali prepuni kovčezi sa biserom i dragim kamenjem.

— Ovo je bolje od belutaka, — reče Ivica i natrpa sebi džepove do vrha. — I ja hoću nešto da ponesem kući, — uzviknu Marica pa napuni svoju keceljicu.
— A sad da pođemo, — reče Ivica, — da što pre iziđemo iz veštičine šume.

Išli su tako neko vreme, pa dođoše do jedne velike vode.
— Ne možemo da pređemo, — reče Ivica, — nema ni mosta ni brvna.
— A nema ni lađice, — dodade Marica. — Ali gle, tamo pliva jedna bela plovka, ako je zamolimo, pomoći će nam da pređemo. I ona viknu:

Plovčice, plovčice,
evo Ivice i Marice,
duboka je ovde voda,
posluži nam mesto broda.

Plovka dopliva i Ivica je uzjaha, pa pozva sestru da sedne pored njega.

— Ne, — odgovori Marica, — to bi plovčici bilo preteško. Neka najpre preveze tebe, pa će onda mene.

Dobra plovka tako i učini. A kad su srećno prešli vodu i pošli dalje, šuma im se učini sve više znana, i najzad izdaleka ugledaše očevu kuću. Tada potrčaše, uleteše u sobu i padoše ocu oko vrata.

Čovek nije imao nijednog mirnog časa otkako je ostavio decu u šumi. A maćeha je umrla.

Marica istrese keceljicu, a po sobi se rasu biser i drago kamenje, a Ivica poče da vadi pregršti bisera i dragog kamenja iz džepova.

Došao je kraj svim brigama, pa su zadovoljno živeli.

Priča je došla do konca, miš je iskočio iz lonca, ko ga uhvatiti može, dobiće veliku, veliku kapu od njegove kože.

Braća Grim

Pročitajte više:

BRAĆA GRIM – Antologija najlepših bajki

BAJKE – Najlepše bajke za decu svih vremena

PRIČE ZA DECU – Antologija najlepših priča i dramskih tekstova za decu svih vremena

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu – Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

BASNE – Antologija najlepših basni

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂