STAKLAREVA LJUBAV – Grozdana Olujić (tekst bajke)

STAKLAREVA LJUBAV – Grozdana Olujić / Bajke, Tekst

STAKLAREVA LJUBAV

Sav zanesen, dečak je posmatrao kako se nadimaju očeve grudi a bezoblična užarena masa, na vrhu duge staklarske cevi, pretvara u prozirnu staklenu zdelu za voće i kolače.

– Kad porastem i ja ću postati staklar! – reče mališan a otac ga, odloživši posao, zbunjeno pogleda.

– Za staklare su potrebna jaka pluća, a ti jedva uspevaš da ugasiš rođendansku sveću. Nije to posao za tebe, sinko! Beži od staklarske peći kao od kuge dok ti nije spržila lice i dušu… – staklar zaćuta i s tugom se zagleda u dečakove zlataste oči. Takve u porodici nikada niko nije imao, niti je iko bio tako prozračan i tanak.

– Idi, igraj se, dete… – otac uzdahnu. – I ne dolazi više ovamo.

Ali, dečak nije bio u stanju da posluša očev savet. Sjaj i prozračnost stakla privlačili su ga više od bilo čega na svetu. U blesku rose video ga je, u kapima kiše, u bojama duge, u snu. Čak mu je i potok ličio na neko tečno staklo koje skakuće preko kamenja i negde u daljini pretvara se u stakleno jezero naseljeno prozračnim jezerskim vilama.

Je li čudo što on, kradomice, nastavi da dolazi u staklaru? Što zanemari san i igru? Ali, bez obzira koliko se trudio, grudva na vrhu duvaljke nije se pretvarala u pehar ili zdelu. Mrtva i mutna visila je neko vreme a onda se otkidala i padala na tlo kao neka nakazna voćka.

Brže od iverja niz planinsku reku oticali su dani, meseci, godine. Ali, dečak nije odustajao, delimično zbog tvrdoglavosti, delimično zbog priča starih staklara da u staklenoj rudači živi čarobnjak koji se pojavljuje jednom u sto godina, onome ko ga ugleda darujući sposobnost da od stakla načini sve što zaželi: od staklenog cveta do ptice.

– Kad bi mi se, makar na trenutak, ukazao! – sanjario je mališan i iz sve snage duvao u cev sve dok staklena masa nije počela da se širi kao mehur. Ali, da od mehura napravi zdelu, nije mu polazilo za rukom, i on se zaricao da neće više odlaziti u staklaru. Pa ipak, već sutradan je tamo išao kao da ga noge same nose.

Ponekad mu se činilo da u staklu vidi nečije lice kako se smeši, ali to bi trajalo tek tren i smešak bi se gasio kao da ga nije bilo.

No, i pored neuspeha dečak je u staklaru odlazio sve češće i ostajao sve duže. Jedne noći on vide kako provejava krupan i vlažan sneg i zatrpava krošnje drveća i pločnike.

– Ne načinim li noćas stakleni cvet prozračniji od mehura sapunice, više nikada ovamo neću doći! – promrmlja dečak i zamoči cev u vrelu, žitku masu.

Već su ga grudi bolele od duvanja a grudva nikako da se počne širiti. Tek pred zoru on vide kako se staklena masa uvija i preobražava u kristalni cvet kakav nikad niko nije video. Van sebe od radosti, on savi dugu svetlucavu dršku, napravi za nju postolje i odloži cvet na policu. Zatim uze novu grudvu i začudi se: kao da je od pene bilo načinjeno, staklo se stade tanjiti i pretvarati u pticu dugog repa u kome su se prelivale najnežnije i najblistavije dugine boje.

– Da napravim još jednu pre nego što majstori uđu u staklaru… – pomisli ali, kada se stakleni mehur raširi, on vide kako se, umesto u pticu, tmasta i bezoblična grudva preobražava u devojčicu tako prozračnu i blistavu da su ga od sjaja njenog lica oči bolele.

Kao opčinjen stajao je neko vreme i zurio u nju.

– Aj, kad bi progovorila ili koraknula… – uzdahnu i istovremeno se podrugnu samome sebi: ko je još video staklo koje korača ili govori? Samo budala može poželeti nešto što ne biva…

– Ko to kaže? – staklena devojčica se zakikota, poskoči i malim hladnim prstom dotače dečakov obraz, pa poče da raste. Bila je već skoro dečakove visine kad mali staklar ču korake radnika koji su dolazili na posao.

– E, svašta! – progunđa dečak. – Već je počelo da mi se sviđa staklo koje raste i govori! – on nadlanicom protrlja oči uveren da sanja, ali devojčica je i dalje, svejedno, stajala kraj njega i prekorno ga posmatrala.

– A što ne bi govorilo? – reče ljutito.

– Pa, ti veruj da je nemoguće, ako ti se to sviđa! – svojom malenom šakom ona dotače dečakovo rame i osmehnu se. – A sad me vodi svojoj kuću jer uskoro će radionica biti puna ljudi.

– Šta da kažem roditeljima? – zabrinu se mališan. – Zapanjiće se kad te vide…

– Neće me videti! – reče devojčica. – Ja ću biti vidljiva samo za tebe… – nečujno ona pođe za dečakom i isto tako nečujno uđe u njegovu kuću.

Od toga dana dečakova majka nije mogla rođenim očima da poveruje. Je li taj nasmejani mladić njen večno uplašeni sin? Šta se to s njim događa? S kim on to u mraku razgovara? Pokušala je da sazna, ali je na sva njena pitanja dečak ćutao i rastao očiju punih nekog tihog, radosnog sjaja.

Zajedno s njim rasla je i devojčica, nežna i prozirna kao da ju je vodena vila rodila, i bila stalno uz dečaka: u kući, u školi, u snu i na javi. Majstori iz staklare su ga u čudu posmatrali i pokušavali da dokuče ko mu to u radu pomaže. Takve staklene cvetove, ptice i pehare još nikada niko nije uspeo da napravi. Da nije čarobnjak iz staklene rudače tu umešao svoje prste? Od koga je momčić sve to naučio? Uzalud su se trudili da prokljuve njegovu tajnu. Mali staklar je ćutao a dani su se kao pupoljci otvarali.

Kraj reke, dok je posmatrao oblake kako se ogledaju u vodi, on pomisli kako od njega nema srećnijeg čoveka na svetu i istog trena oseti kako mu, kao nož, kroz grudi prolete jeza. Šta ako Svetlooka ode kao što je i došla? Ako, jednostavno, iščezne?

– Bićeš uvek sa mnom? – prošaputa bojažljivo. – I volećeš me večno?

– Dok me ne udariš ili ne gurneš, zapamti! Ljubav je krhkija od stakla. Za nju je potrebno mnogo strpljenja, mnogo nežnsti… – Lepotica od stakla se osmehnu a mladić uskoro zaboravi i svoju strepnju i njenu opomenu.

Nedelje i meseci su leteli kao zlatne strelice i on poverova da će uvek tako biti. Pod njegovim prstima staklo se savijalo u grančice, u svetlucave vlati trave, cvetne puzavice, i njegova je slava rasla.

Ljudi su iz daleka dolazili da vide njegove tvorevine od stakla, da im se dive. Od ove grudve napraviću paučinu s kapima od rose. Na dnevnom svetlu blistaće kao biseri… – reče mali staklar jedne noći, ali mu posao ne pođe za rukom i Svetlooka se, nehotice, nasmeja.

– Ta ti paučina liči na rezance… – reče a on je, u ljutini, ne razmišljajući, gurnu.

Istoga časa ču se nekakav reski zvuk, kao da se staklo lomi, i on, sav očajan, vide kako se devojka pretvara u gomilicu staklenog praha i u struji vazduha izleće kroz prozor.

– Oprosti mi, vrati se!? – povika van sebe od tuge i zaprepašćenja i potrča za staklenim prahom koji se sve brže osipao, dok na kraju sasvim ne nestade.

Uzalud ju je zvao, uzalud za njom tragao. Ni u san mu nije svraćala a dani su se kao snežne pahulje kovitlali. Jedino mu se, s vremena na vreme, činilo da je u sjaju stakla vidi, a onda i to prestade i on poverova da je sve bilo samo san.

Polako poče da je zaboravlja, oženi se, izrodi decu. Već mu i belina kosu na čelu pokri, kad jedne noći opazi kako se njegov najmlađi sin iskrada i odlazi u staklaru. Zatim ugleda njegov prvi stakleni cvet i tihi, radosni sjaj u očima. Ne pitajući ga ništa, shvati da priča ne prestaje da se ponavlja.

Grozdana Olujić

Pročitajte više:

BAJKE – Najlepše bajke za decu svih vremena

PRIČE ZA DECU – Antologija najlepših priča i dramskih tekstova za decu svih vremena

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu – Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

BASNE – Antologija najlepših basni

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

ŠARENOREPA – Grozdana Olujić

ŠARENOREPA – Grozdana Olujić / Priče za decu, Tekst

ŠARENOREPA

U buci zoološkog vrta mališani su obično zastajali pred kavezima s majmunima, pa odlazili da se dive slonovima i fokama.

Samo je jedna devojčica, čije je plavo teme jedva dopiralo čuvaru do pojasa, redovno odlazila do kaveza iza čijih je rešetaka živeo tigar. Zatim je, sve dok se vrt ne zatvori ili je roditelji ne odvuku kući, stajala nežno gledajući u zver čije su se zenice pri jakoj svetlosti skupljale u oštru crnu prugu.

Čuvaru se činilo da i zver posmatra devojčicu s nežnošću u očima, kao da pogledima vode neki nemi, tajni razgovor. Na trenutke mu je jedva uspevalo da ga prepozna. Je li moguće da je to ona ista zver čiji urlik ledi krv u žilama i ljudima i životinjama, a udarac šape ugiba rešetke kaveza?

S čuđenjem i nevericom čuvar je gledao kako se tigar u detetovom prisustvu menja, kako mu kretnje postaju blaže a oči, uprte u devojčicu, pitomije. „Pa, on bi se kao psić sklupčao kraj detetovih nogu, samo da je kavez otvoren!“, pomisli čuvar ne verujući sopstvenim očima: njuške oslonjene o šape, tigar je ležao, gledao u devojčicu, i preo.

– Pusti me da ga pomilujem! – zamoli devojčica jednoga dana čuvara, a ovaj zadrhta od užasa i odluči da je ni za trenutak ne ostavlja samu s tigrom.

Ko zna koliko je puta devojčica dolazila! Koliko dugo stajala i gledala u tigra! Zvezde dane ne broje. Nedelje i meseci su prolazili ulivajući se u proleće, leta i zime kao šare s tigrovih leđa u rep.

Devojčica je prosto bila opčinjena tim repom, jer se čas umilno uvijao tigru oko šapa, čas gnevno udarao o rešetke. Aj, kad bi neko, makar na tren, pustio tigra iz kaveza! Devojčica je s tugom gledala zarobljenu zver, a tigar je, kao da nešto naslućuje, pružao šapu ka njoj.

Majka s nelagodnošću opazi suzu u oku devojčice, trže je i odvuče od kaveza, a te iste večeri otkri da je devojčicina crtanka ispunjena crtežima moćne prugaste zveri.

„Tigra voli više od roditelja!“ – prolete joj kroz glavu.

– Nema više odlazaka u zoološki vrt, zapamti! – pripreti ljubomorno, pa gurnu crtanku u ladicu. – Dosta je meni tih gluposti… – I majka ljutito zalupivši vratima izađe iz detetove sobe, a devojčica izvadi crtanku i stavi je sebi pod uzglavlje, pa leže, ali čitave noći ne sklopi oka od vatruštine i povraćanja.

Šta sve nisu činili roditelji da joj pomognu, pa ništa. Čak su i crtež s tigrom stavili iznad detetovog kreveta, ali mala je naočigled svih sve brže kopnela.

U svom kavezu, odbijajući hranu, kopneo je i tigar. Niko nije mogao da odredi od čega boluje, ali on je iz dana u dan postajao sve tanji i sve manji.

„Ako ovako nastavi, uskoro ga neće ni biti!“, promrmlja čuvar setivši se da već danima kraj tigrovog kaveza nije video plavokosu devojčicu, pa uzdahnu. „Verovatno tigar za njom tuguje!“ – pogleda još jednom izmršavelu zver, rešen da od sutra o svemu obavesti upravnika. Zatim još jednom obiđe vrt, pa leže.

Dugo nije mogao da zaspi, a kad je zaspao, pred samu zoru, trže ga urlik tigra.

Zaboravivši čak da obuče kaput, on potrča ka tigrovom kavezu. Stigavši nadomak kaveza, on zastade kao ukopan.

„Sanjam li ja ovo?“, upita se kad vide zaključana vrata i prazan kavez. „Nije tigar vrabac, pa da izleti kroz rešetke!“ Još jednom optrča prazan kavez, pa čitav zoološki vrt, ali tigru ni traga.

Istoga trena, detetova majka ču devojčicin razdragani smeh i, ne verujući sopstvenim ušima, skoči s kreveta. Ulete u detetovu sobu i gotovo zaneme od čuda. Kraj samog detetovog uzglavlja ležala je prugasta, šarenorepa mačka i prela, a devojčica se smejala.

Iza prozora rumenila se zora. I prozor i vrata bili su zatvoreni. Otkuda mačka? Nikada sličnu njoj nije videla, a ipak joj je nekako poznata…

Majka nehotice podiže pogled ka zidu i kriknu. Sa crteža, pravo u nju, gledao je prugasti, šarenorepi tigar. U detetovom krevetu ležala je ista takva prugasta, šarenorepa mačka sa oštrom, crnom prugom umesto zenica. Od zebnje majka zadrhta.

„Da se nije tigar u mačku pretvorio?“, pomisli pa odmahnu rukom.

„Mačka je mačka, a maloj je uz nju, očigledno, dobro!“

Već pred kraj toga dana majka opazi da devojčica lakše diše i, obradovana, zaboravi i tigra i svoju zebnju.

Devojčica se sve češće smejala, a Šarenorepa se od nje nije odvajala.

U mraku, kao žišci, gorele su njene oči.

„Pa ona to kao pas stražari!“, prolete majci kroz glavu. „Kad jede? Kada spava?“, upita se pa ushićena detetovim sve bržim oporavkom zaboravi svoja pitanja.

Kao kiša niz oluk tekli su dani. Devojčica je već počinjala da ustaje sa kreveta i pomalo hoda po sobi praćena prugastom šarenorepom mačkom.

Konačno, dođe i dan da krene u školu. Ona razdragano zgrabi torbu i polete niz ulicu, unapred se radujući susretu s drugovima i drugaricama iz razreda.

Istoga trena Šarenorepa nestade, a čuvar, prolazeći kraj nedeljama praznog kaveza, iza rešetaka ugleda tigra.

Grozdana Olujić

Pročitajte više:

Najlepše bajke i priče za decu / Dečja riznica

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu / Najlepše pesme za decu / Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

POEZIJA – POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

NEBESKA REKA – Grozdana Olujić

Grozdana Olujić – NEBESKA REKA / Video: bajku govori Nada Blam, Tekst

https://youtu.be/dlQQ2_hNDp4

NEBESKA REKA

Tekle reke, svaka po svome: neka na istok, neka na zapad, a neka s planine pravo u more. Pa, i kuda bi? Velika rečna majka spokojno je nadgledala rađanje novih reka, unapred im određujući tok. S rekama nema iznenađenja, nema briga. Ne rađaju se često budale kao ona što je htela da teče ispod zemlje.

Majka svih reka osmehnu se tek rođenoj kćeri i podiže palicu ka zapadu, kad mala tvrdoglavica reče:

— Neću na zapad!

— Ti onda teci na jug, a možeš i na sever! — strpljivo reče Velika rečna majka, ali tek rođena kći nije htela ni na sever, ni na jug, niti s planine u more. Sva svetla, sva prozračna odmahivala je glavom, ponavljajući:

— Ne, i ne!

Velika rečna majka uzdahnu.

— Sve reke jedva čekaju da uplove u more! — reče i pomilova po obrazu najmlađu kćer, kad ova odseče:

— Ne ja!

— Pa, kuda ćeš? — zabrinu se Majka svih reka.

Mala svojeglavica je ćutala. Sudbina reke je da teče u dolinu, u more, ali nju privlače snežni planinski vrhunci i ruža sunca u modrinama neba, očaravaju je oblaci i zvezde.

— Kada bih postala nebeska reka! — prošaputa, a Velika rečna majka zadrhta od užasa.

— Tog nije bilo, niti će biti, kćeri! Nijedna se reka još nije popela u nebo. Bolje požuri da stigneš u dolinu, u more, dok nisu počeli zimski mrazevi! — reče Majka svih reka strogo i odluči da pripazi na tek rođenu kćer.

Mala reka se nevoljko poče spuštati ali od toga časa sve reke i rečice, svi izvori i potoci budno su stražarili. Obale i korito čuvali su je da ne pobegne, stene joj prečile put, planina je zaustavljala. Ko da pobegne od takve straže?

Zamrla od tuge, mala reka je ćutala, a dani su se krunili kao zrnevlje kukuruza.

Majka svih reka već poverova da joj je najmlađa kći zaboravila svoju suludu želju, kad se jedne noći prolomi oluja. Kao vatrene zmije skakale su munje po nebu, a gromovi survavali stenje s planine. Šćućurene u svojim koritima, reke su prestravljeno ćutale, ne usuđujući se da se pomaknu.

Ali, kada jutro svanu, Majka svih reka opazi da je korito male reke prazno i zabrinu se: kamo je mogla otići?

— U potragu za njom! — naredi svim vodama u planini, i veliko traganje poče, mada je kiša još rominjala.

Gde je sve nisu tražili, gde sve nisu zavirili: i u šumu, i u kamenjar, i u pećinu, i u gustiš! Ali, maloj reci ni traga! Majka svih reka već htede da naredi novo traganje, kad oseti da kiša lagano prestaje i ču zadivljeni krik neke ptice:

— Pogledajte!

Velika rečna majka s mukom podiže glavu uvis, i reče:

— Ne tražite je više!

Preko čitavog neba, sva blistava, kao šareni luk, putovala je mala reka. Jedan kraj luka doticao je vrh planine, drugi je nežno zaranjao u more, ali ona sama nije pripadala ni planini ni moru.
Bila je nebeska reka. Nazvali su je duga.

Grozdana Olujić

Video: bajku govori Nada Blam.

Pročitajte više:

Najlepše bajke i priče za decu / Dečja riznica

BASNE / Ezop, Dositej Obradović, Branko Ćopić, Narodne basne…

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu / Najlepše pesme za decu / Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

POEZIJA – POEZIJA – Antologija najlepših pesama naše i svetske književnosti

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu…

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

BAJKE

BAJKE – Najlepše bajke za decu svih vremena / Dečja riznica, Bajke, Proza

BAJKE

BAJKA O BELOM KONJU – Stevan Raičković

PINOKIO – Karlo Kolodi

Braća Grim – BAJKE

CRVENKAPA

TRNOVA RUŽICA

PEPELJUGA

SNEŽANA I SEDAM PATULJAKA

IVICA I MARICA

HRABRI KROJAČ

ZLATNA GUSKA

DOMAĆI PATULJCI

DOKTOR SVEZNALICA

PČELINJA MATICA

Hans Kristijan Andersen – BAJKE

DEVOJČICA SA ŠIBICAMA

RUŽNO PAČE 

MALA SIRENA

CAREVO NOVO ODELO

PRINCEZA NA ZRNU GRAŠKA

Desanka Maksimović – BAJKE

BAJKA O KRATKOVEČNOJ

SLIKARKA ZIMA (OŽIVELA SLIKA)

PRIČA O RAKU KROJAČU

BAJKA O LABUDU

MEDVEDOVA ŽENIDBA

ORAŠČIĆI-PALČIĆI

VETAR DADILJA

PATULJAK KUKURUZOVIĆ

MACAN-BRACAN

PRIČA O RECI

KĆI VILINOG KONJICA

TRI PATULJKA

LEPO JE BITI DETE

PATULJKOVA TAJNA

KAKO SU PUŽU UKRALI KUĆU

SVET POD JEZEROM

Grozdana Olujić – BAJKE

STAKLAREVA LJUBAV

ŠARENOREPA

NEBESKA REKA

Oskar Vajld – BAJKE

SEBIČNI DŽIN

SREĆNI PRINC

Aleksandar Sergejevič Puškin – BAJKE

BAJKA O RIBARU I RIBICI

Branko V. Radičević – BAJKE

PRIČA O DEČAKU I MESECU

NARODNE BAJKE 

AŽDAJA I CAREV SIN

BAŠ ČELIK

VILINA GORA

DJEVOJKA BRŽA OD KONJA

ZLATNA JABUKA I DEVET PAUNICA

ZLATORUNI OVAN

MEĐEDOVIĆ

NEMUŠTI JEZIK

STOJŠA I MLADEN

TRI PRSTENA

U CARA TROJANA KOZJE UŠI

ČARDAK NI NA NEBU NI NA ZEMLJI

Pročitajte više:

PRIČE ZA DECU – Antologija najlepših priča i dramskih tekstova za decu svih vremena

PESME ZA DECU – Antologija poezije za decu / Najlepše pesme za decu / Tekstovi pesama, recitacije, otpevane pesme, video…

DEČJA RIZNICA ~ Antologija najlepših pesama, bajki, crtanih filmova, priča, knjiga za decu… Jer, deca su ukras sveta ♥

ANTOLOGIJA – RIZNICA KULTURNOG BLAGA

Foto kolaži: ANTOLOGIJA – www.antologija.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.antologija.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. 🙂

Exit mobile version